Ne pamtim noć kad me nevinog zvala

                              da se razbijem o njene stijene                          

 sve krene silinom velikog  vala

 u vrijeme mjesečeve mijene.

 

Umro sam tako nebrojeno puta

 već ne znam kako nazvah prvijenac

sirena udesa tjera me od skuta

čim ispletem od stihova vijenac.

 

Još uvijek prizivam pjesmu njenu

neka čudna tuga sreće  je vijesnik

svaki put kad me rasprši u pjenu

pokušam se roditi kao pjesnik.