Napuštena od svih u studenoj noći

blijedi nepomična sjena u sobi

utisnuta u zid i predana hladnoći

tek osluškuje sat što vrijeme drobi.

 

Oči joj oplahuje dubina mraka

(dvije  mrtve krijesnice u bezdanu)

a pluća dišu preostalo od zraka

iskašljavajuć’ još prašinu zvjezdanu.

 

O, davno je neobičan tragač bila

sjenka u travi, na vodi, međ’ ljudima

letjela je svijetom, lomila krila

opijala se ljepotom i čudima.

 

Sve je vodilo novom ledenom dobu

bolno se svijet oko ljubavi vrti

trne sa svijećom u svom živom grobu

i ničeg se ne boji – najmanje smrti.

 

Napuštena od svih u studenoj noći

blijedi nepomična sjena u sobi

utisnuta u zid i predana hladnoći

tek osluškuje sat što vrijeme drobi.