Jesenja kiša divlje prolivena,

Miriše kesten, a potekle rijeke,

Na dlanu spava od vjetra skrivena

Bubamara već davne čežnje neke.

 

Blagoslovom neba noć umivena,

U kapima te oči, usne meke,

Silueta sjećanjem odlivena

Ruke pruža tople, ali daleke.

 

Kiša me moči, kišu moje oči

Puzzle okrnjene zaborav toči

Slagalica klizi niz hladno staklo.

 

Već nastavlja vlak zamagljenom prugom

Obojen snovima, ispunjen tugom

I vrijeme se u to buduće maklo.