Slušao sam
kako udaraju lopatom o kamen,
kako pjevaju pjesme odavno zaboravljene.

Oni znaju kamen
i mogu sa njime razgovarati
leđa im crna, raspukla, a rane na rukama krvave.

Zima je došla
oni i dalje udaraju lopatom
sada o zemlju tvrdu poput čelika.
Kamen je ostao ispod.

…. a leđa im crna, raspukla
i Bog kao da je crn.

( To je netko
među ljude stupio
u rumenom danu – nitko se ukaže ).

Ponoć
( sat moga bitka )
Nečastivi mi ulazi u kuću ;
on govori :
” Ne boj se, ima još onih koji će u grob prije tebe. “

Postoji čovjek koji brusi lopate.
Slušao sam
kako su pjesme prestali pjevati

i vidio
vidio kako umiru za svijet kojemu nisu pripadali.