On
smokve sam dragoj donio
zrele smokve s toploga juga
nije ih jela draga moja
samo je gledala
smokve zrele
udisala miris njihov
i onda
tiho zaplakala
Ona
smokve sam noćas dobila
zrele smokve s toploga juga
mirisale su smokve zrele
na sunce
na oblutke
na male brodice
na mreže ribarske
na more moje
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
13/04/2017 at 7:06 am Permalink
Bravo, bravo, bravo! Prepuna čežnje, sjete i osjećaja. Zadivljujuće!
13/04/2017 at 10:46 am Permalink
Snaga poetske ljepote ipak nije neizreciva. Ona ovdje zapljuskuje na način da svačijoj duši ugodi. Budući da nisam knj.kritičar, mogu samo dodati još jeno BRAVO na tri Brankina!!!
13/04/2017 at 5:12 pm Permalink
Ona zatočena u nekom hladnom dvorcu, sa samoćom druguje, negdje u kutu oka zrcali se plava čežnja – more. Osjetiti dašak morske svježine, pomniti njegovu širinu, dozvati u sjećanje njegove boje i mirise, nije moglo proći drugačije nego da zaplače. Ne možeš ptici uzeti nebo, a donijeti oblak na rukama i čekati da zapjeva.
17/04/2017 at 6:29 pm Permalink
Vlad, ova ti je posebna
LP
17/04/2017 at 7:01 pm Permalink
Nježna, sjetna, prelijepa!!!