Svako jutro zamrlu me bude

snoviđenja, šapćući na uho

dok mi umom još sve slike lude

prosanjane u to doba gluho.

 

Gluha noć je stvorena za snove

za sve ono što kroz dan ti prođe,

da bar’ sanjaš lijepe, neke nove

pa zaželiš da jutro ne dođe.

 

Lijepi snovi teže se zapamte

dok za ružne čuče snoviđenja

pa i misli pitajuć’ zaplamte:

“da l’ snovima reći doviđenja”?

 

C’jelim danom mota se po glavi

i prepliće slika preko slike,

svaki ružan san svoju tajnost slavi

do sl’jedeće noći i replike.

 

Noćni snovi umom ti caruju

pa pred jutro misliš da su živi,

mjesto mira, slutnju ti daruju

pa ti mis’o malo i zasivi.

 

Kad si budan stvaran život živiš,

danom biraš bistro svoja htjenja

pa tad svoje noćne mašte kriviš

dok te jutrom bude snoviđenja.