Do nedavno nisam znao ni tko sam ni što. Majka me rodila s petnaest godina.

U to vrijeme  djevojka sa sela, da ostane trudna, a nevjenčana, bila je sramota i još veća sramota za obitelj. Nikada nikome nije rekla  tko je otac djeteta, tj. tko je moj otac. Kada je njezina majka, a moja baka, primijetila da se nešto čudno događa s kćeri isprva je to pripisivala ranom sazrijevanju ili pubertetu. U tim godinama se znalo  da su djevojke razvijenije. Kada su se već nazirale veće promjene kod moje majke, priznala je roditeljima da je trudna. U iduća dva dana, baka i djed su spakirali par kofera i zajedno s mojom majkom otputovali u Njemačku. Baka je u Njemačkoj imala brata koji na žalost nije mogao imati djece. Kako je inače školske praznike majka provodila kod ujaka i ujne, po povratku kući baku i djeda susjedi  nisu previše ispitivali, niti čak iz kojeg je razloga majka otišla, prije nego li je završila školska godina. Ujak i ujna kako sam rekao, nisu imali djece i u mojoj majci su vidjeli sve. Prosto su je obožavali.  Ubrzo nakon mog rođenja u Njemačku su doselili baka i djed.  Djed je bio vrijedan čovjek, vrlo  brzo se snašao u pronalaženju posla, dok je baka kao prava domaćica, brinula o nama. Bio sam okružen s mnogo ljubavi. Ujak i ujna, kada bi god to bilo potrebno, uskakali su baki i djedu za bilo kakvu vrstu pomoći, pa čak i financijsku. Majka je bila mlada i ubrzo je pronašla društvo.  Koliko sam shvaćao kao dijete, djedu se nikada nije sviđalo društvo moje majke. Često sam promatrao ljutiti izraz na njegovom licu kada bi se majka kasno vraćala kući. Nisam je ni ja često viđao, rijetko kada je dolazila prije sumraka. Jedne večeri je došla ranije i tada sam primijetio da pomalo čudno izgleda. Tek poslije sam shvatio da se djed jako ljutio jer je bila u društvu u kojem se pio alkohol. Dok je bila u takvom stanju, smetala su joj moja pitanja i želja za igrom.  Teška srca odlazio sam djedu u krilo samo da ju ljutnja prođe. Majka je ubrzo napustila školu i zaposlila se u restoranu brze hrane.  Dane, kada je bila kod kuće, uglavnom je spavala i malo vremena smo provodili zajedno, no zato sam se veselio druženju sa ujakom i ujnom. Dolazili bi često kod bake i djeda.

Moje sretno djetinjstvo prekinuto je strašnim događajem. Dogodilo se to na moj šesti rođendan. Baka je uz djeda i majku sve pripremila. Stan je mirisao po kolačima, torta je imala posebno mjesto u frižideru i još je samo trebalo da se svi okupimo i započne moje slavlje. To poslijepodne sam znao da me čeka dugo očekivano iznenađenje. Zapravo za iznenađenje sam saznao od djeda. Rekao mi je da se moram praviti kao da ništa ne znam, a dobro sam znao da je iznenađenje novi trkaći bicikl kojega sam već dugo vremena priželjkivao. U stanu sam ostao sa majkom, dok su ujak, ujna, djed i baka svaki trenutak trebali doći. Znao sam da su otišli zajedno kako bi  kupili moj poklon. Bio sam lud od sreće, jedva sam čekao da se s poklonom pohvalim pred Franjom i Jakovom. To su bili moji najbolji prijatelji iz predškolske grupe. Čekao sam, minute su sporo prolazile. Svako malo sam zapitkivao majku da li će brzo doći pet sati, jer točno u pet se moj poklon trebao nalaziti u našem stanu zajedno sa mojim najmilijima. Majka je bila malo nervozna. Nisam  htio previše dosađivati, ali od uzbuđenja si nisam mogao pomoći. Tješila me da se malo strpim ali sam primijetio da je i ona bila nervozna.
– Čudno, već su trebali biti ovdje, mora da su se zadržali u prometu. Vikend je, a tada je prava gužva na prometnici.
-Da je prije izgovorila te riječi, mislim da bi se i zvonce na vratima oglasilo.

Ni dan danas ne znam, da li se sve odvijalo tri sekunde ili je možda vrijeme izgubljeno u vječnosti. Začuo sam tupi udarac na hodniku. Baka, djed i majka su u obitelji uvijek razgovarali hrvatskim jezikom. Po glasovima koje sam tada čuo iz sobe, nisam prepoznao bakin i djedov glas. Bio je to strani muški glas koji nisam razumio u potpunosti  i obuzeo me strah. Sumnjao sam da se desilo nešto što nije dobro. Začuo sam majčin vrisak. Skočio sam sa stolice i otrčao u hodnik. Dva policajca su pridržavali moju majku.  Pored njih je bila susjeda Vera, koju sam od milja zvao teta Vera. Prišla mi je i pokušala me odvesti nazad u sobu. Dohvatio sam ruku majke i toliko čvrsto je primio da me taj trenutak nitko živ ne bi mogao odvojiti od nje. Majka me je čvrsto zagrlila. Jedino što sam mogao čuti kroz jecaje i plač bile su riječi: -Petre, nema više bake i djeda!
Znam da su trebali doći, znam da sam plakao, osjećao strah, a nisam znao što se dogodilo. Zašto je majka rekla da nema bake i djeda? Majka me pustila iz zagrljaja i rekla da odem kod tete Vere u stan i da će ona ubrzo doći. Molio sam je i plakao da me ne ostavlja. Tražio sam djeda i baku, tražio sam ujaka i ujnu. Poljubila me i rekla da će se brzo vratiti. Bilo je to najduže čekanje u mom životu. Već je padao mrak, a majke nije bilo. Od umora sam zaspao kod tete Vere u krilu. U jutro sam se probudio na trosjedu i  vidio majku i tetu Veru kako sjede za stolom, a ispred njih je gorila svijeća. Naglo sam se ustao i dotrčao do majke. Podigla me u krilo, poljubila u oko i tiho rekla: -Petre, sjećaš li se priče koju ti je baka pričala prije spavanja, priče o dobrim anđelima?  Klimnuo sam glavom.

-Znaš Petre, baka i djed su sada među anđelima. I svaku večer prije nego zaspiš doći će, kako bi ti poželjeli laku noć.

-A zašto su otišli baka i djed? Zašto nije otišao najprije djed, pa kad bi se on vratio, onda da ode baka, pa da se i ona vrati. I tako bi stalno bili ovdje, a svaku večer bi se pretvorili u anđele, da mi požele laku noć?

Majka nije ništa odgovorila. Nakon tog žalosnog događaja, majku nisam često viđao. Nedostajala mi je. Navratila bi nekoliko puta u stan tete Vere, donijela bi namirnice i moje omiljene slatkiše i opet nestala. Noći su mi bile najteže. Provodio sam ih kod tete Vere. Ponekad bi majka došla i legla pored mene. Stisnuo bi se uz nju, glavu bi prekrio prekrivačem i ponekad cijele noći nisam mogao zaspati. Zaspao bih od umora tek pred jutro, no kad sam se probudio majke već nije bilo. Jedno jutro kad sam se probudio za stolom sam ugledao majku i tetu Veru Kraj stola su bila dva ogromna kofera. Majka je pogledala u mene i zaplakala. Tražio sam u očima tete Vere bilo kakvo objašnjenje za majčine suze, samo kako bi barem malo shvatio što se događa.  Dok sam doručkovao na vratima se začulo zvono. Teta Vera je otključala i u stan je ušao nepoznati  čovjek sa kapom na glavi. Nisam ga poznavao. Teta Vera mu je pokazala kofere i nešto mu je rekla. Čovjek ih je uzeo i izašao van iz stana. Tek tada mi je majka rekla da odlazim. Nisam doslovce shvatio tu riječ.

-Kamo mama?

-Petre ti si sada velik. Ja moram raditi i brinuti se o nama. Teta Vera je bolesna i ne može se više brinuti o tebi, njezina majka je stara, i teta Vera će morati otputovati na neko vrijeme kako bi brinula o svojoj majci. Ti ćeš jedno vrijeme biti u samostanu kod časne Helge.
Te majčine riječi upijao sam kao spužva.

Časnu Helgu sam obožavao. U vrtić u koji sam išao ona je bila voditeljica moje grupe. Grupe u kojoj su bili Franjo i Jakov i ostala djeca. Časna je bila biće prepuno dobrote.  Ponekad sam je zamišljao kao svoju baku. Bila je draga i nježna. Često bi me dok su druga djeca spavala u podne,  uzela za ruku i vodila prekrasnim parkom samostana. Naučila me mnogo o cvijeću, leptirima, anđelima koji po noći dolaze u naše snove. Naučila me moliti.

Taksi nas je dovezao pred samostan. Majka je pokucala i na teškim vratima samostana pojavila se časna Helga. Sagnula se prema meni i čvrsto me zagrlila. Majka je žurila na posao. Spustila se do mene i rekla da će dolaziti kad god bude mogla. Dugo sam se okretao kako bi ugledao majku. Dok je odlazila niz ulicu, molio sam Boga da se okrene, molio sam Boga, da se samo jednom okrene. Zastala je na ulici, okrenula se prema dvorištu samostana, a lice je prekrila rukama.
Časna Helga me je odvela do jedne male sobice sa tri kreveta.

-Vidiš Petre, od danas je ovdje tvoj dom. Sobu ćeš dijeliti sa Franjom i Jakovom, a sada brzo skini jaknu i trči do blagovaonice kako bi stigao pojesti toplu juhu.
Otrčao sam veseo jer sam znao da je moje mjesto uz Franju i Jakova prazno i da ga čuvaju za mene.
Nisam vam rekao za časnu Helgu. Baka i djed su bili pobožni. U kvartu u kojem smo živjeli bio je samostan i mala mjesna crkva. Svake nedjelje  sam sa djedom i bakom išao na misu, a nakon mise, baka i djed bi popili kavu sa časnom Helgom, dok bih se ja igrao s djecom u dvorištu. Ponekad su baka i djed časnu Helgu pozvali k nama na ručak i to me posebno veselilo, jer bi nakon ručka uživao u njezinim pričama o anđelima.

Za majku više nisam čuo. Jedina osoba izvan samostana koja me posjećivala bila je teta Vera.

Godine su prolazile. Svećenički poziv je bilo sve što sam želio u životu. Na mojoj prvoj mladoj misi bili su oni koje sam volio. Majke nije bilo. Nakon mog vjenčanja s majkom Crkvom dobio sam premještaj u jedno malo mjesto blizu Hamburga. Kad bi mi se god ukazala prilika odlazio sam kod tete Vere i obavezno obišao časnu Helgu. Sa Franjom i Jakovom sam ostao u vezi,  ipak nas je svu trojicu vezao isti poziv upućen od dragog Boga. Nedugo nakon mog premještaja, teta Vera je oboljela i sahranjena je na groblju uz samostan.

Jednog dana na vratima moje župe dočekao me mali žuti kombi. Znam da nisam ništa naručivao, ali po natpisu na vozilu, vidio sam, da je to dostavno vozilo pošiljaka. Nisam mogao naslutiti što je u pošiljci dok na jednoj kutiji nisam vidio pričvršćene dvije omotnice. Ispratio sam dostavljača i polako unosio kutije jednu za drugom u ured jer je bilo dosta vremena do večernje mise, stoga sam odlučio da pregledam sve što je poslano. Otvorio sam prvo koverte. U jednoj od njih bilo je kratko pismo časne Helge, a drugo od pokojne tete Vere. Jadnica, umrla je, a nije mi stigla ni poslati pismo. Iz pisma tete Vere sam doznao da svu svoju imovinu ostavlja samostanu, a časnu Helgu je obvezala da sav novac od prodaje imovine bude upotrijebljen za doškolovanje djece bez roditelja, koja su živjela u samostanu. Iz pisma sam također doznao sve što se desilo kobnog dana na moj šesti rođendan.

Baka, djed, ujak i ujna, kako sam već rekao, htjeli su me iznenaditi. Išli su zajedno kupovati bicikl za mene i po povratku na rođendansko veselje, doživjeli su saobraćajnu nesreću. Baka i djed su poginuli. Ujak i ujna su prevezeni u bolnicu, ali su ubrzo nakon par dana preminuli od posljedica nesreće. Sjetio sam se da tih dana nisam često viđao majku. Shvatio sam i zašto. Morala je sama preuzeti obavezu oko pokopa jer baka, djed, ujak i ujna su imali samo mene i majku. Iz pisma nisam mnogo saznao što se desilo s mojom majkom. Posljednji trag je bio restoran na samoj granici Austrije s Hrvatskom. Restoran je promijenio nekoliko vlasnika i niti jedan vlasnik nije čuo za ime žene koja je radila kod prijašnjih gazda.

Jedna od kutija mi je bila posebno draga. U njoj su bili obiteljski foto albumi, slike još od vremena prije moga rođenja. Bile su tu i slike s mog petog rođendana, posljednji rođendan koji sam proslavio u krugu svojih najdražih. Posebna slika koja me dirnula duboko u srce bila je slika moje majke. Bila je prekrasna žena. Od tog dana uz mnoge druge obveze oko crkve, nisam imao mira. Noćima nisam spavao. Zamolio sam uslugu od Franje i Jakova među župljanima Hrvatima koji su povezani na bilo koji način s Hrvatskom da pokušaju doznati nešto o mojoj majci. Nakon par dana dobio sam prve informacije o majci.  Vratila se u rodno selo u Hrvatskoj. Ostavivši me u samostanu, povremeno je živjela sa nekim sumnjivim tipovima, no nikada se nije udavala. Nakon posla u restoranu na granici, dobila je otkaz jer se u međuvremenu razboljela.  Nakon još nekih informacija od Franje i Jakova saznao sam da se trenutno nalazi u Zagrebačkoj bolnici.  Nastavio sam istraživati i preko prijatelja župnika iz Zagreba vrlo brzo sam saznao novu informaciju o majci.  Nije željela liječenje, te je samovoljno napustila bolnicu. Vratila se u Sisak u djedovu kuću, u selo u kojem je živjela kao djevojčica. Kako sam poslije saznao, majka je svih godina dok sam bio u samostanu, dolazila u rodno selo i obnavljala djedovu kuću kako bi se imala jednog dana gdje vratiti. Odlučio sam je potražiti. Iz dokumenata koji su bili uz pismo tete Vere saznao sam gdje se nalazi grad i selo u Hrvatskoj i gdje je, po svoj prilici majka živjela. Očekivao me je dug put, ali usprkos svemu  donio sam odluku, pogotovo nakon saznanja da je majka teško bolesna. Krenuo sam već sutradan na naporni i daleki put.

Bila je to kuća kao iz bajke s prekrasnom okućnicom i mnogo cvijeća. Na dvorištu sam ugledao stariju ženu. Bio sam siguran da to ne može biti moja majka. Ušao sam u dvorište i prije nego sam bilo što izgovorio žena je upitala:

-Jesi li ti Petar? -Dobar dan gospođo. Da, ja sam Petar.

-Onda si ti Marijin sin? – rekla je žena.

-Da, ja sam Marijin sin. Molim vas, gdje mogu pronaći svoju majku? Da li je kod kuće?

Žena je gledala u mene. Prišla mi je i dotakla moje obraze. U njezinim očima su zaiskrile suze.

-Ne znam sinko, hoćeš li stići. Majku su ti odvezli jutros u bolnicu. Dva dana nije ništa jela, samo je plakala  i molila. Evo, moj sin kreće na posao, pa se možeš povesti s njim ili ga pratiti u autu do bolnice. Danas je gužva na cesti i mislim da se nećeš snaći, pošto nikada nisi bio ovdje.
Srce me je zaboljelo. Dugo su u mojoj glavi odzvanjale njezine riječi „pošto nikada nisi bio ovdje“.

Sin joj se zvao Darko, sjeo sam u njegov automobil kako bi dobio na vremenu jer lutati nepoznatim gradom i tražeći bolnicu bilo bi komplicirano, a strah koji sam osjetio hoću li  majku naći živu još više me požurivao. U vožnji smo razgovarali vrlo malo, želio sam samo što prije stići u bolnicu. Čim smo stigli pred ogromna vrata bolnice srce mi je počelo nenormalno udarati, nikada mi noge nisu bile teške kao tada. Pred očima mi je bila slika majke sa mog petog rođendana; nasmijana, lijepa mlada žena. Znao sam da je prošlo dosta godina i da se majka zasigurno promijenila. Žurio sam hodnikom između zeleno obojanih zidova koliko su me noge nosile. Stao sam pred sobom tristo dva. Na krevetu je ležala starija žena, njezine crte lica, usne i sklopljene ruke su me jednostavno dozivale.  Nitko mi nije morao ništa reći, prišao sam postelji, dotaknuo sam njezine obraze, dok su mi ruke drhtale kao onoga dana, kad u svom neznanju što se dešavalo oko mene, nisam ni slutio da su baka i djed poginuli. Obrazi su joj bili topli i nježni. Otvorila je oči, a iz oba oka su potekle suze.

-Petre…Petre moj…-izustila je glasom koji je ulazio u moje srce umjesto krvi iz vena s kojim bih mogao vječno živjeti. -Sine hoćeš li mi ikada moći oprostiti ?

Pao sam na koljena… to više nije bio jecaj…srce je gušilo otkucaje, htjelo je izletjeti izvan grudnog koša…tijelo mi je drhtalo… plakao sam kao malo dijete.

-Nemam ti što oprostiti majčice moja…., oprosti ti meni…

Nisam je puštao iz zagrljaja….njezine ruke su milovale moje lice…brisala mi je suze, a ja sam je ljubio kao nikada nikoga u životu.

 

autorica: Mirjana Pejak –  moja priča iz Zbornika izabranih djela “Turopoljska poculica”  – 5. Matičin književni natječaj 2013.