Spomenka Krebs “Zakon šume”

Nijedno plavo svjetlo ne bljesne kroz šikaru bora,
samo sojkino oko, oštro, obasjava sve.
Njezin krik nije pozdrav, to je alarm,
prijeki sud za onoga koji se prišuljao kroz paprat.
.

Visoko iznad, jastreb nepomično siječe zrak,
on je sjenka bez glasa, oštrica u pripravnosti.
U starom deblu, djetlić kuca ritam sudbine,
otkriva skrivene, traži one koji se boje.
.

Dok gore straža bdije, dolje se lisica stapa s tlom,
nevidljivi dah koji mjeri svaki šum.
Divlja svinja u gustišu prevrće vlažnu zemlju,
razbija tišinu tamo gdje se mrak i korijenje grle.
.

Na tlu, mrav, hladan i precizan,
izvršava zakon na vlažnoj mahovini.
Ne pita za razloge, ne poznaje milost,
čisti teritorij od trulih crva i palih krila.
.

Vojska bez imena, država bez sebe,
šumski red je neumoljiv, utopljen u miris borovine i krvi.
Ovdje nema sažaljenja, samo funkcija i instinkt,
gdje pjesma prirode zvuči kao resko upozorenje.
.

Policija teritorija održava ravnotežu u svakoj sjenki,
na kraju je život – ali na početku smrt.

——————–

 

Das Gesetz des Waldes

 

 

 

Kein blaues Licht blitzt durch das Dickicht der Kiefern,
nur das Auge des Eichelhähers, scharf, beleuchtet alles.
Sein Schrei ist kein Gruß, er ist Alarm,
ein Standgericht für jene, die sich durch den Farn geschlichen haben.

Hoch oben schneidet der Habicht reglos die Luft,
er ist ein stimmloser Schatten, eine Klinge in Bereitschaft.
Im alten Stamm schlägt der Specht den Rhythmus des Schicksals,
deckt die Verborgenen auf, sucht jene, die sich fürchten.

Während oben die Wache hält, verschmilzt unten der Fuchs mit dem Boden,
ein unsichtbarer Hauch, der jedes Geräusch misst.
Das Wildschwein im Gebüsch wühlt die feuchte Erde auf,
bricht die Stille dort, wo Dunkelheit und Wurzeln sich umarmen.

Am Boden, die Ameise, kalt und präzise,
vollstreckt das Gesetz im feuchten Moos.
Sie fragt nicht nach Gründen, kennt keine Gnade,
reinigt das Territorium von fauligen Würmern und gefallenen Flügeln.

Eine Armee ohne Namen, ein Staat ohne Selbst,
die Ordnung des Waldes ist unerbittlich, getränkt in Kiefernduft und Blut.
Hier gibt es kein Mitleid, nur Funktion und Instinkt,
wo das Lied der Natur wie eine gellende Warnung klingt.

Die Polizei des Territoriums hält das Gleichgewicht in jedem Schatten,
am Ende steht das Leben – doch am Anfang der Tod.

 

 

 

 

 

 

 

Nema komentara za "Spomenka Krebs “Zakon šume”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.