Puštam te ući u svoju tminu

da izbaviš me od mene same,

da glasom svojim razbiješ tišinu

i otvoriš vrata iz ove tame.

 

U ovu pustoš već odavno nije

korakom svojim kročila sreća.

Nit’ radosti nit’ smijeha nit’ ljubavi nit’ grijeha

ova noć u meni više se ne sjeća.

 

Ostavljene ruke još strše u zraku

kao slijepci koji prema svjetlu hrle,

a putovima već posutim injem

ne dolazi nitko da ga zagrle.

 

Puštam te ući, ponesi hrabrost

i bar malo svoje topline,

pomozi da ova robinja mraka

sa sebe teške okove skine.

 

A to, što u meni ponekad zajeca

i čini se da još uvijek diše,

to je tek jedna zaboravljena pjesma,

zarasla u trnje – i ništa više.