Stanko Petrović Staša ” Garo”

Stanko Petrović Staša „ Garo“

Neka mi čitatelj oprosti što ću u ovaj tekst uplesti neke svoje spoznaje i osjećaje. Mali su to inserti sjećanja, ali tako ispunjeni toplinom da ću ih nositi u sebi do one duboke noći koja se jednom mora dogoditi.

Dok sam uređivala zbirku pripovjedaka Stanka Petrovića Staše  „Nema sunca za sve dovoljno“ on je već bio jako narušenog zdravlja, ali još pun stvaralačke i životne energije. Veterinar, glazbenik i književnik, želio je ovu zbirku pripovjedaka što prije objaviti. Kontaktirali smo svakodnevno i uz razgovore o tekstu provlačiše se inserti svakodnevice. Pričao mi je o svojim “Bibinjcima“, o tavanskom stanu koji uređuje za svoje potomstvo, osjećala sam koliko je privržen svojoj obitelji i svojem zanimanju. Pročitala sam mnogo knjiga o životinjama, ali moram reći da me ni jedna pročitana priča nije osvojila, privukla i potresla tako snažno kao njegove priče“ Miran“ i „Garo“.

 Stanko Petrović Staša,  osjetio je mračnu prazninu rata koja se  ispunjava jadom, pogledao je u oči zla, slušao njegov suludi cerek. Bio je svjedokom ubijanja iz obijesti, iz sitne osobne koristi.

Ovim pripovijestima on govori o trpljenju onih koje je Stvoritelj stvarao za život, govori o borbi čovjeka da sačuva čovječnost, o nastojanju plemenite životinje da sačuva svoju vrstu.

 Pripovijesti „Miran“ i „Garo“ pričaju dirljivu priču o životinjama koje u svojoj prirodi nose više inteligencije, ljubavi i plemenitosti nego mnogi koji sebe nazivaju ljudima. Avanture kroz koje prolaze oslikavaju ružna lica rata koja se reflektiraju u porušenim selima, zgarištima, ubijenim ljudima, bombardiranju civilnih ustanova, zatiranju jednog naroda i njegovih vrednota. Govore i o plemenitosti, etici koju mnogi nose kao biljeg u sebi, s kojom žive i koje se ni u najtežim trenucima ne mogu odreći.

Želeći s čitateljem podijeliti poseban užitak čitanja, donosim nekoliko inserata iz pripovijesti „Garo“. Činim to mirne duše, jer mi je Staša uvijek govorio da svoje priče kani za svoje prijatelje objaviti na portalu.

Prof. Marija Juračić

/ Garo/

 -Danas ćemo do Bosuta prije nego se uhvatim polja. Još su jake rose…rano je… i ne mogu u polje. Otjerat ću s tobom guske i dići vrše da vidimo ima l’ što ribe za jelo i sušenje. Dugo već pripremam pamet i trbuh za šarana s rašlja…ha …što kažeš prijatelju?

Netremice gledajući Matu u oči, pas je naprosto gutao svaku izgovorenu riječ. Na spomen Bosuta i vrša  okupi guske što lutahu dvorištem u potrazi svekolikog zrnja, glista i kukaca pa sada samo spreman čekaše Matin pokret prema rijeci. Već mu zamirisao šaran na rašljama, no nije niti važno da šaran bude pečen. Biti će zalogaj i u svježem obliku dok se riba još trza. Poznaje on izrečene riječi i zna im značenje, pametan je to pas….samo on zna koliko mu znači kada mu se gazda obrati i govori mu u lice. Tada ne propušta niti jedan izgovoreni glas, a od centriranja pažnje treperi mu sva ona kovrčava, sjajna dlaka što pokriva naježenu kožu ispunjenu užitkom, jer ima priliku razumjeti ga i služiti mu na najbolji mogući način.

Krenuli su iz dvorišta salaša. Ravnica puca svuda uokolo, ne vidiš joj kraja. Sva  tamno zelena od odore pšenice, kukuruza i šuma. Pšenica tri dlana visoka, gusta kao sag. Kukuruz do koljena… Svu im postelju Mata oranjem izmekšao, tanjurao, sijao, hranio gnojem, prihranjivao… Naradio se skrbeći za desetoricu, a i bilo je tako, jer tko bi na salašu izjeo toliko hrane koliko on proizvodi.

-Moram imati žita za sebe i za desetoricu koji šilje olovke – govorio bi u šali, a u svakoj šali pola istine

-Nego, čuješ li ti Garo onu pucnjavu koju ja čujem?… Ma neće na dobro!

Zastane, a slijedio ga i pas primjerom. U daljini čula se pucnjava. Krenuše dalje, malo nevoljko, a Mata ne imaše više mira u duši. Sve nešto šuti i nevoljko se osvrće prema izvoru neuobičajene buke. Dođu tako do Bosuta. Garo odmah skoči na pramac čamca, sjedne, čekajući da Mata odriješi lanac ovit oko vrbe te otisne  niz lijenu rijeku… Oko njih se uz obalu bijelio sag od gusaka, pa kad ga ostave za sobom udahnu pun  miris vode i nedaleke procvale lipe. Uz krošnjaste vrbe nadvite na vodu pošte su za ribu. Tu  vrše vrvjele ribom.

Tišinu rijeke narušilo bi samo čujno pljuskanje vesla što kad i kad pljusne u vodu. No više uznemiruje daleka pucnjava i gdjekoji potmuli topovski udar.

Inače veseljak, Mata, ta vazda je nešto pjevušio ili fićukao, sada je  zabrinuto gledao prema istoku. Garo osjeti ozbiljnost u njegovu ponašanju. Čim mu nesta smješka s lica dok bi ga pogledao, počelo bi u psu ono iščekivanje daljnjeg događanja u raspoloženju gazde, sve dok ne bi stanje bilo opet bez osobitosti, znači dok mu se dobroćudno sa smiješkom ponovo ne obrati. Vrate se tako do mjesta s kog su krenuli na vodu. Mata izvuče pramac čamca na obalu, veže ga oko vrbe i u nj’ stavi veslo. Napuni pun koš ribe, naprti ga na leđa i uputi se kući. Guske za njih i ne haju, bijele se na površini Bosuta poput labudova. Milina ih je vidjeti. Još im nije vrijeme da idu kući, niti ih Garo tjera u red. Doći će on  po njih kada za to dođe vrijeme. Pas išao gazdi uz nogu kao na povodcu. Nešto nije bilo dobro, ali nije znao što. Zna samo da on nije bio uzrokom gazdina nezadovoljstva.

-Čuj ti, moj vjerni ćuko… tako ti je bilo i za onog rata. Pucalo se, a kad je pucnjava prestala, oteli mom ocu sto i više rali da nisu ni trepnuli. Kao, sve pod zadružno, a onda za koju godinu osvanuli neki kulaci koji to nikad nisu bili. Odjednom naša zemlja njihova. Prvo  prisile čovjeka da propadne, otmu mu rodnu grudu i evo  okle’ im njive i pusti hektari zemlje. Na mućku,… bez rada i muke…kad se njima prohtije…- recitirao je izvikujući i pri tome  zastajkivao iza svakog zaključka dajući mu tako na značaju.

-Evo vidiš i opet nam se grdo piše…opet im se hoće našega, vrag da im dušu časti –  zastane, skine šešir i prekrsti se.

-Oprosti mi Bože … al’ nit ih tko što moli, nit im tko prijeti, oni samo izmislili da su napadnuti iz usta onog Slobe i sad bi na nas…čuješ li ovu pucnjavu, majka im zakukala-  govori Mata tako psu sve mu se unoseći u lice, kao da krštenom čeljadetu govori, uvjeren da ga Garo razumije kad tako pozorno svaki put digne glavu čim mu se Mata obrati.

On je ionako jedini pored njegove Slavice koji ga ima prilike slušati. Jest da mu se rijetko obraća, ali i to nije zbog ničeg drugog nego radi posla koji ga pritišće i ne da mu da puno troši vremena na govor. Naučio je raditi i i u glavi posložiti što mu treba, a ne divaniti, pa još k tome s kerom. No, ovo je trenutak kad se srce steže i pita ono važno – biti ili ne biti – a onda je dobro čuti i svoj glas pa makar govorio keru. Tako i tako drugog živog stvora nema u blizini. Najbliži mu susjed na salašu sat vremena hoda.

 

“Kuda li je Slavica otišla da je nema u kući? Bit će da je na salašu mog Marka“,  mrmljao je sebi u bradu  negodujući što se pucnjava nemilice približavala.

Stanko Petrović Staša

10 komentara za "Stanko Petrović Staša ” Garo”"

  1. Mihaela
    29/01/2017 at 8:58 am Permalink

    Staša nije mnogo pisao, ali ono što je ostavio, vrijedi sjećanja. Žalosna sam kada vidim kako pjesnici i književnici koji nisu više s nama, koji ne mogu vikati svoju nazočnost brzo padaju u zaborav. Ostaje tek rijedak prijatelj koji pamti!

  2. Suzana Marić
    29/01/2017 at 5:33 pm Permalink

    Prekrasna ,potresna priča. Ponekada zalutam u prošlost i pročitam Stašine objave. Fali puno .

  3. Mihaela
    29/01/2017 at 6:42 pm Permalink

    Ovo je samo mali insert priče. Garove su avanture u ratno vrijeme zanimljivije od Lesijevih.:)

  4. Tatyana
    29/01/2017 at 8:52 pm Permalink

    Marija, srca se usklade kao klatna zidnih satova, takva je poezija i pisan riječ – kratko “druženje” sa Stašom na portalu ostavilo je neizbrisiv trag.. Pozdrave ti šaljem!

  5. Aljoša
    30/01/2017 at 9:27 am Permalink

    Staša je uvijek s nama, lijepo se prisjetiti njegovog ljudskog i autorskog izričaja koji je ostavio neizbrisiv trag na Portalu- VP Marija 🙂

  6. songfordead
    30/01/2017 at 11:06 am Permalink

    tiha slutnja pjesnika kroz pjesmu i šapat hladne zime
    puno pozdrava

  7. mirko1
    30/01/2017 at 11:14 am Permalink

    Sjećam se. I šutim bez riječi. Jer “srca su pjesnička usklađena kao klatna zidnih satova”… kao što lijepo kaže Tatyana.

  8. Marija
    31/01/2017 at 11:39 pm Permalink

    Lijepo je, sjetiti se:)

  9. boba grljusic
    01/02/2017 at 8:11 am Permalink

    Nije mrtav onaj o kojem se govori
    ili još bolje s kojim se razgovara.

  10. julija
    01/02/2017 at 9:28 am Permalink

    Lijepa misao, Boba!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.