Strahuju moje zjene

Stojim na pragu zaboravljenog svijeta
iz duše kamena, jecaja prašine
dišem prošlost, smiješim se vjetru
tu je zaspao svijet u tišini
nad mojom šumom
i moj dom
i lahor uzdaha
koji njiše ptice na granama
šušte u lišću šapati pradjedova
gledamo se u oči
oni
ruševina
i
ja
poput priče iz davnina
svi urasli u kose jasena

ne sjećam se puno

tek blijedi tragovi djetinjstva
u kojima rubom šume
čežnja posrće
tu ne postoje međe
svi su isti
tu se od nikoga ne dijeli
granica negdje
iznad oblaka lebdi
tu se nevino spava
sa šumom u zagrljaju
pored stoljetnog hrasta
koji pamti bosa stopala
ciku djece
i prve poljupce nad gnijezdima
tu se ne pamti pomrčina sunca
tu ne zamire noć
samo se u vjekove uzdiže
sanja u sjaju kišnice
grije u vatrenim očima kupina
tu svjetlost u pukotinama oživi
po brdima se vere
dok se na granama njiše rosa blistava
obješena u omči neizrecivog mira
tako godinama
dolazim
odlazim
vraćam se
u pogledu zelenog bulevara nestajem
pa prodišem uz ognjište
poletim na krilima sokola iznad Velebita
pa se spustim u dolinu
gdje stoljeća otapaju modrinu sikavca
uberem miris vrijeska i zemlje crvenice
ponesem u preostalom dahu smiješak
koji traje do idućeg sastanka

tek u noćima
kada kiša neumorno sipi
i procvjetaju sve sjene
za kamenu zipku
strahuju moje zjene.

9 komentara za "Strahuju moje zjene"

  1. branka
    17/04/2017 at 7:01 pm Permalink

    Čežnja što posrće i zjene koje strahuju za svojom kamenom zipkom…
    Tako divno dočarana nostalgija i strah za gubitkom obrisa djetinjstva. Jako uspješno.

  2. Murtulica
    17/04/2017 at 7:20 pm Permalink

    TEK U NOĆIMA
    KADA KIŠA NEUMORNO SIPI
    I PROCVJETAJU SVE SJENE
    ZA KAMENU ZIPKU
    STRAHUJU MOJE ZJENE.

    Nevenka, čestitam ti na prekrasnoj pjesmi!!!

  3. Marija
    17/04/2017 at 7:55 pm Permalink

    tu ne postoje međe
    svi su isti
    tu se od nikoga ne dijeli
    granica negdje
    iznad oblaka lebdi

    Sjećanje i ispovijed. Nešto je otišlo nekud u prošlo, a opet je vječno prisutno, nosi se u sebi, vezuje se uz tu kamenu zipku generacija. I ljubi se taj kamen i to more, ti posebni mirisi zemlje i bilja. Osjećaj pripadnosti i brige je tako fino, idilično prikazan da se žive slike stvaraju pred očima.:)

  4. sibila
    17/04/2017 at 9:03 pm Permalink

    Kako i reče Marija, žive se slike pred očima stvaraju.
    Prelijepe, čiste i nevine…poput djetinjstva kojeg zipku njišeš i ti, čuvajući taj san.
    Jako emotivno i lijepo 🙂

  5. Dragica Meyer
    18/04/2017 at 6:04 am Permalink

    Dirnula me je tvoja pesma Nevenka, saosećam svaku reč! Lep pozdrav 🙂

  6. nevenka
    18/04/2017 at 6:18 am Permalink

    Hvala svima na čitanju 🙂 🙂 🙂

  7. katarinab
    18/04/2017 at 10:21 am Permalink

    Nevenka, prelijepa pjesma tuge i čežnje za izgubljenom grudom, djetinjstvom i tim divnim eteričnim mirisima. I vraćat ćeš se uvijek na krilima ili bez krila, “dolazim odlazim vraćam se” .
    “tek u noćima
    kada kiša neumorno sipi
    i procvjetaju sve sjene
    za kamenu zipku
    strahuju moje zjene.”
    Lijep pozdrav! 🙂

  8. Suzana Marić
    18/04/2017 at 11:15 am Permalink

    Prekrasna pjesma koja me je dirnula svojim živim slikama. Lp Nevenka:)

  9. boba grljusic
    18/04/2017 at 1:00 pm Permalink

    isula si iz duše dragocjenost ,prekrasna pjesma o nečem što se oteti ne može jer je u tvom srcu ,
    pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.