Još je jesen uspavana u meni
prekrivena mekim šarenim prekrivačem
kojeg je vjetar danima uz pjesmu tkao.

Još miruju moji usnuli pupoljci, spavaju
u prohladnoj sobi duše.

Al’ Sunce dolazi, putuje sa pregrštom
procvalog cvijeća;
nosi mi na dar najljepše poklone. Budi usnulu jesen,
da izađe potiho,
da je nitko ne vidi, susretne ju na ulici nepočešljanu i umornu od besanih noći, sa sivim oblacima ispod očiju.

Dolazi…
Dolazi nježno, cvrkutavo proljeće-radost duše moje, pa trči, pjeva, otvara vrata sreći i suncu.

Pratim ga osmijehom,
grlim ga rukama željnim nježnog mirisa, bistrog plavog potoka koji zrcali sreću neba.

Uživam u poklonu
ovaj tren, ovaj dan
dok je cvijeće svježe, mirisno, dok ne ode
sa zapadnim vjetrom
nazad prema jeseni.