Pričala sam ti očima o nama,
o jednoj želji u srcu skrivenoj.
Pričala sam ti o snovima nedosanjanim,
a ti si me čitao kao pjesmu.

Usnama sam svaku strofu potvrdila-pečat svoj ostavila,
željno sam ih davala i uzimala dah neizgovorenih riječi.

Rukama sam te željela,
istraživala tu poemu o životu i ljubavi,
o suludom letu bez krila.

Kamo sam s pjesmom ljubavnom letjela?
Daje li ljubav krila?
Gdje je rođena ta ljubav koja leti svijetom ?
Gdje završava?

Pjesmom sada život pišem,
jer nestalo je riječi u očima mojim.
Pjesmi se jadam, njoj se ispovijedam,
u njene verse suze svoje sakrivam i
svako zrno sreće, među redovima njenim.

Pjesma diše sa mnom,
ustaje u osvit zore i sluša tugaljivu pjesmu slavuja.
Pjesma udiše mirise zemlje,
prvog klasa pšenice i žutog suncokreta.
Pjesma se sa mnom skriva od žege ispod mirisne lipe.

Pjesma se žedna napaja mojim suzama.

Tu pjesmu nikada pročitao nisi i nisi zna da:                                                             Pjesma moja leti,
kao nekada ljubav, bez krila,
leti bez mene,
jer ja ostajem u svom gradu ljubavi.

Suzana Marić