Neka vjetar osluškuje zidove,
neka prodre u svaku pukotinu.
Može ukrasti dim i riječi,
ali nikada neće dosegnuti jezgru leda i vatre.
Stvaram tišinu duboku poput oceana,
prostor ispod mora gdje vjetar ne puše.
Tamo, u oku oluje,
čuvam “Plesnu iskru”
– neviđenu, nečuvenu, nedodirljivu.
Vjetar može sve nositi,
ali ono što je najvažnije ostaje zapečaćeno u meni.
Nijedna usna se ne miče, nijedan dah ne izlazi.
Moja duša je tvrđava tihe svjetlosti.
Vjetar ostaje vani.
Ostajem ovdje.
ali nikada neće dosegnuti jezgru leda i vatre.
prostor ispod mora gdje vjetar ne puše.
čuvam “Plesnu iskru”
– neviđenu, nečuvenu, nedodirljivu.
ali ono što je najvažnije ostaje zapečaćeno u meni.
Nema komentara za "Spomenka Krebs “Pečat Tihe Vučice”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.