Pišem ti danas, starice moja,
pismo, par riječi iz duše svoje;
znaš, fali mi osmijeh, ruka tvoja…
al’ počuj sada riječi moje…
.

Oprosti mi sve, starice mila,
dane samoće i tvoje tuge
jer si pred odlazak sama bila,
oči su ti sklopile ruke druge.
.

Ne da nisam htjela, ja nisam mogla
jer su bila takva vremena
pustili me nisu da bih ti pomogla,
izmasirala tvoja umorna ramena.
.

Znaš, ni danas se ne mirim sa sobom
grizem se iznutra, plačem izvana:
nisu mi dali da se oprostim s tobom,
u grudima mi je još otvorena rana.
.

Ispračaj tvoj u tihi dom
sve je bila velika tuga
zakon je odlučivao o bolu mom…
Bila su, mila , vremena druga.
.

Zbog virusa onog, vremena kobnog
sve se kao u magli zbilo,
ispratih te do mjesta grobnog
kao da mi se je sve ružno snilo.
.

Samo par ljudi i lipa stara,
ja, ti i zemlja između nas
i smrt, ta nijema utvara…
Neka ti duša pronađe spas.
.

Teku godine, najdraža moja
evo, proljeće se novo budi
zaplače uvijek duša moja
kad te u priči spomenu ljudi.
.

Ti si bila stup mog života
brižna, nježna, puna ljubavi,
ti si bila sama dobrota
srce ne može da te zaboravi.
.

Molim Boga, starice, za te
neka ti duši mira da
neka te anđeli nebeski prate
k’o što sam te nekada pratila ja.
.

Pričaj i njima priče i bajke,
neka spavaju u krilu tvom,
jer ti si više od svake majke
ti si srce u srcu mom.