Tamo gdje se duga sa morem spaja,
gdje radosti nema kraja
gdje svatko svakoga prijateljem zove,
tamo djeca sanjaju predivne snove.
.

Tamo su leptiri prekrasnih boja
cvijeća, igračaka ima bez broja,
tamo pozdravljaju i rodu i lastu,
tamo djeca bezbrižno rastu.
–

Na drugoj strani ovog svijeta
cvijeća nema, više ne cvjeta,
tu se neprijateljem stranca zove,
tu su ukrali djeci snove.
–

Sivi su dani, crne su noći…
Vapaj odjekuje za pomoći:
Fetu kruha, malo hrane,
čisti zavoj za sve rane.
.

“Gdje je moja igračka sada?”
Dijete pita, dijete se nada.
“Obojajte nam nebo u plavo,
ja bih pod sjajnim zvijezdama spav’o!
–

Sanjao bih: tatu, ujaka, brata…
Sanjao bih snove bez buke, rata…
Krevet bi mi bio od nekih oblaka,
uspavanku pričala moja baka.”
.

Ali kako djeci vratiti snove,
kako se ta radnja zove,
da ju naučimo svi od reda,
da nas svako dijete s radošću gleda?
.

Suzana Marić