Pod bijelom brezom, u zagrljaju sjena,
pričala je o ljubavi, tiha i snena,
dok se list pod prstima lomio od tuge,
najavljujući jeseni, samotne i duge.

Pričala je o ljubavi što k’o sjenka prati,
o onom što se jednom uzme, a nikad ne vrati,
o dodiru nježnom poput nekog daha
što nestane tiho kao srna plaha.

A vjetar je, žalan i umoran od puta,
krao joj riječ koja kroz noć luta,
nosio ju tamo gdje sjećanja drijemaju,
u hladne sobe koje nikoga nemaju.

Gledala je rijeku kako nijemo teče,
odnoseći sobom to ranjeno veče,
dok su se zvijezde, hladne i daleke,
gasile kao nade, tihe i meke.

Spominjala je poglede k’o iskre koji sjaju,
mostove koji ih sad razdvajaju,
sad su to samo obale na vodi,
gdje se cijela prošlost na sjećanja svodi.

Sve je utihnulo, tek drhtaj u glasu,
pričala je o ljubavi u poznom času,
rekla je da svaka ljubav nije greška,
već da borba za ljubav bude nekad teška.