Pod bijelom brezom, u zagrljaju sjena,
pričala je o ljubavi, tiha i snena,
dok se list pod prstima lomio od tuge,
najavljujući jeseni, samotne i duge.
.

Pričala je o ljubavi što k’o sjenka prati,
o onom što se jednom uzme, a nikad ne vrati,
o dodiru nježnom poput nekog daha
što nestane tiho kao srna plaha.
.

A vjetar je, žalan i umoran od puta,
krao joj riječ koja kroz noć luta,
nosio ju tamo gdje sjećanja drijemaju,
u hladne sobe koje nikoga nemaju.
.

Gledala je rijeku kako nijemo teče,
odnoseći sobom to ranjeno veče,
dok su se zvijezde, hladne i daleke,
gasile kao nade, tihe i meke.
.

Spominjala je poglede k’o iskre koji sjaju,
mostove koji ih sad razdvajaju,
sad su to samo obale na vodi,
gdje se cijela prošlost na sjećanja svodi.
.

Sve je utihnulo, tek drhtaj u glasu,
pričala je o ljubavi u poznom času,
rekla je da svaka ljubav nije greška,
već da borba za ljubav bude nekad teška.