Gledam dolje u dolinu. Tamo dolje prolazi stado. Beskrajna struja tijela koja se slijepo kreću naprijed, korak po korak, vođena udobnošću i željom da se nikada ne ističu. Bilo bi tako lako sići dolje. Svrstati se u red. Zamijeniti vlastiti glas za jednolično blejanje mase.

U stadu nema sumnje. Nema usamljenosti, nema egzistencijalne boli ni pitanja koja me drže budnom noću. Ako izgubim sebe u njima, gubim i teret toga što moram biti svoja. To je najsigurniji put do lakog, ali beznačajnog života.

No dok stojim ovdje gore, na stjenovitoj litici, osjećam vjetar na svom licu. Moje srce kuca divlje, neposlušno i glasno. Da, put pojedinca je kamenit. On vodi kroz hladnoću izolacije i preko ponora nerazumijevanja. Ali ovdje gore, svaki udisaj pripada meni. Ovdje gore možda patim pod težinom svijeta, ali sam slobodna.

Okrećem leđa stadu. Ne biram lak život. Biram sebe.