Naša televizija posta tele
nema ona nikakvu viziju
posvuda je po stanu sele
doživjela je čak amneziju.

„Nema slike, nema tona,
zaboravila je programe,
ni crtiće nema više ona“;
to su riječi moje mame.

Nazvao je tata neki broj
i odvezli su tele besplatno
kažu, u reciklažni stroj
da postane nešto konkretno.

Kupili smo novo tele i viziju
(televizija kao filmsko platno);
tata gleda tekmu, mama seriju,
a ja crtiće i sve je završilo sretno.