Čizmice pune sreće

U jednoj trošnoj sobici bilo je potiho. Majka je sjedila za stolom i krpala već ionako zakrpanu haljinu. Pokraj prozora je sjedila malena, blijeda djevojčica i zamišljeno pratila ljude kako užurbano hodaju nogostupom. Živjele su suterenu zgrade koju je majka čistila, bila je to malena garsonijera, ali dovoljna za njih dvije, jer si više nisu mogle niti priuštiti.
-Mama, danas smo u školi pričali o svetom Nikoli, donosi li on zaista poklone u čizmice?-djevojčica je upitno pogledala majku, dok je ova zamišljeno i dalje krpala haljinu.
-Mama?-majka se je trgnula kada ju je djevojčica ponovo zazvala.
-Molim, dušo? Malo sam se zamislila, pa te nisam čula.
Djevojčica je maci ponovila pitanje, na što je ova odgovorila s oprezom.
-Donosi, dušo moja, ali znaš i sveti Nikola ima puno posla,pa možda ne stigne baš kod svakog djeteta. -Majci je bilo teško,
novac koji je zarađivala čišćenjem jedva je bio dovoljan za hranu i osnovne potrebe, a tako bi voljela obradovati svoje dijete.
-Danas smo pisali pisma za svetog Nikolu, ja sam poželjela da tebi donese novu haljinu, a meni nove čizmice,ove su mi se poderale,  pa su mi noge mokre.
Majka je pogledala svoje dijete,a krupna suza joj je kliznula niz obraz.
-Dušo, pomoli se i vjeruj, možda ipak Nikola stigne i do nas.
U svom toplom i lijepo uređenom stanu, učiteljica je čitala dječje radove. Uzevši u ruke djevojčicino pismo, rasplakala se je. Pošto je stanovala u susjednoj zgradi, poznavala je malenu i majku.Djetetova skromna želja ju je potresla. Pozvala je stanare obiju zgrada i predložila im nešto što će djevojčicu i majku obradovati i vratiti vjeru u Nikolu.
Došao je i dan prije sv. Nikole,  djevojčica je došla kući s nekom bojažljivom nadom u očima.
-Mama, smijem li i ja staviti svoje čizmice na prozor? Sva djeca u školi će staviti, pa bih i ja.
-Stavi, ljubavi, možda Nikola navrati, pa ostavi bar nešto. -Majka je otišla u trgovinu i kupila vunenu vesticu za svoju djevojčicu i tople čarapice. Ostalo joj je nešto kovanica, pa je kupila i par slatkiša. Željela je bar malo usrećiti svoje dijete.
Kada je malena navečer očistila čizmice i stavila ih s nadom u prozor, majka ju je nježno pomilovala.-Hajde,operi zube i u krevet, što prije zaspiš, prije će Nikola doći.
Djevojčica je poslušala majku i ubrzo utonula u san.
Dok je majka stavljala pokraj čizmica svoj poklon, ugledala je kako prema njihovoj zgradi ide cijela kolona ljudi. Netko je tiho pokucao na vrata. Majka je brzo izašla kako kucanje ne bi probudilo djevojčicu. Susjedi iz zgrade čekali su pred vratima noseći u rukama pakete. Majka se prestrašila ugledavši učiteljicu. Odmah je pomislila da nešto nije u redu u školi s njenim djetetom. Učiteljica je odmah shvatila njen pogled i razuvjerila ju.
-Ne bojte se, ništa se nije dogodilo, samo vam želimo dati ove malene poklone, a sutra će stići još ! Hajde da sve lijepo posložimo, jer Nikola će se naljutiti na nas ako zakasnimo.
Majka se je rasplakala,dok su susjedi poklonima zatrpavali prozor. Nije mogla zahvaliti od emocija, ali njeni susjedi su shvatili . Voljeli su tu skromnu i radišnu ženu koja je pretrpjela sve brodolome i oluje u svom životu. Sutra će vam dovesti i namještaj za prvi kat.Selite se, draga moja.Stan na prvom katu je od jedne gospođe koja je otišla živjeti kod djece, a vama će ga dati da živite u njemu. Sveti nikola je osvanuo s Suncem na prozoru, koje nije moglo prodrijeti u sobicu od paketa. Djevojčica je ustala i počela vrištati od sreće.
-Mama, bio je, bio je! Majka je tobože začuđeno promatrala poklone. Nove čizmice i haljina za majku su bile prekrasne.
Ostale poklone nisu stigle otvoriti, jer su susjedi došli po njih.
Pomogli su spakirati ono što su njih dvije imale i odnijeli u već namješten stan na prvom katu. Djevojčica je kleknula pored prozora i potiho se zahvalila svetom Nikoli.

 

Fotografija Suzane Kostelac Marić.
facebok.com

9 komentara za "Čizmice pune sreće"

  1. AnjaL
    AnjaL
    06/12/2018 at 5:12 pm Permalink

    Lijepa, topla i prigodna priča. 🙂

  2. katarinab
    katarinab
    06/12/2018 at 7:12 pm Permalink

    Vrlo dirljiva i emotivna priča. Pokušat ću vjerovati da ima još tako dobrih ljudi koji pomažu potrebitima. Podsjetila si me na “Malu kuću u preriji” na 3. programu HRT-a gdje stanovnici maloga gradića jedan drugome pomažu i uskaču u teškim situacijama.
    Lp i zagrljaj ti šaljem! 🙂

  3. Suzana Marić
    Suzana Marić
    06/12/2018 at 7:43 pm Permalink

    Hvala, Anja 🙂

  4. Suzana Marić
    Suzana Marić
    06/12/2018 at 7:49 pm Permalink

    Ima,Katarina, ima, to su ljudi velikog srca .
    Hvala ti sto si odvojila vrijeme za citanje i komentiranje moje pricice. Topli pozdrav i zagrljaj uzvracam😘❤

  5. Murtulica
    Murtulica
    06/12/2018 at 9:18 pm Permalink

    I ja želim vjerovati da ima ( a sigurno ima) tako dobrih ljudi. Jako lijepa priča.
    Lp:)

    P.S.
    Katice, obožavam “Malu kuću u preriji”

  6. katarinab
    katarinab
    06/12/2018 at 9:32 pm Permalink

    Suzana, baš sam sretna da te okružuju ljudi velikoga srca. Lijepo je znati da još postoje takvi ljudi.
    Lp! ☺

  7. Marija
    Marija
    06/12/2018 at 10:19 pm Permalink

    Rasplače me tvoja priča. Strašno je kada majka ne može svojem djetetu priuštiti osnovne stvari, a još je strašnije kada se bahata djeca drugoj rugaju zbog neimaštine. Sjetila sam se nekih praznoglavih glupača, odraslih kreatura koje su neku djecu posprdno nazvale “lidlićima” jer se oblače u Lidlu. U pravednoj državi nitko ne bi smio ovisiti o dobrim ljudima. Svi bi morali imati dostojanstven život, a darovi dobrih ljudi bili bi samo divan šlag na torti.

  8. salke
    salke
    07/12/2018 at 12:51 pm Permalink

    Meni dirljiva priča, tužna jer bih volio živjet u svijetu gdje svi mogu dobiti poklone, svi. Hvala bogu dobiju pomoću dobrih ljudi. Rastuže me ovakve priče.

    Lijep pozdrav, Suzana.

    Toplo stvoriš svojim ljudskim i toplim srcem prijateljice.

  9. Suzana Marić
    Suzana Marić
    07/12/2018 at 2:04 pm Permalink

    Očarani, zahvaljujem se na čitanju i pozdrave tople vam šaljem 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.