Zet mi je opet pokvario objed.  Donio je nekakav članak, izvađen iz našeg dnevnog tiska u kojem uvaženi gospodarstvenik sipa svoje ekonomske mudrosti, kao da mi ne znamo kako to sve  biva u našoj Lijepoj Našoj.

Imenovani gospodin tvrdi da treba devalvirati kunu. Koga briga što bi se tako još više obezvrijedio rad radnika i što bi teže otplaćivali svoje kredite? On ne misli da se naša kunica sasvim lijepo i stabilno drži zahvaljujući zakonima ponude i potražnje, on bi joj malo, nekakvim dekretom  skresao krila  i samim tim otvorio 100 000 novih radnih mjesta. Vjerojatno tako što bi otvarao nova prodajna mjesta neke posrnule firme. Sve mi se čini da se radi o novoj uroti,  paklenom planu da se posve isprazni Lijepa Naša, koju će onda okupirati novi monarsi sa svojim svitama,  gdje će na pustoj zemlji izgrađivati svoja nova carstva.

Ova moja teorija potvrđena je u praksi. Rekao mi je mali Jurica da je našao posao u jednoj skandinavskoj zemlji i da ide.

„A kud ćeš, Jure, iz ove ljepote? Strpi se malo. Ostani! Bit će bolje“, pokušala sam ga odvratiti.
I znate što mi je odgovorio?

„ A što ću raditi sam samcat u Lijepoj našoj,  kada dođe to vaše bolje?“

„Punice, pa vi ste sami rekli da nije važno tko je vlasnik firme; Pavle, Mate ili Vanjuška“, podsjeća me zet na jednu moju brzopletu izjavu.

„Jesam, zete, a i dalje tako mislim. Ali nisi zaokružio misao. Izvukao si je iz konteksta. Nije važno tko je vlasnik, ali je važno tko obire vrhnje, tko i kako troši dobit firme.  Lijepo je kada si takva faca da svi rade za tebe. Pa i zakone u tvoju korist donose. A taj uvaženi gospodarstvenik tvrdi da se naš najvažniji novokomponirani zakon ne odnosi na osobu, nego na firmu. E, kada on kaže tako, onda ja na tu njegovu tvrdnju mogu odgovoriti samo onom starom dalmatinskom izrekom, koju sam, jer sam fina gospođa, malo stilski obradila: „Nije drek, nego je pas učinija svoje.“

Marija Juračić