ogledalo veliko kristalno
u njemu draga se moja ogleda
bijelim cvijećem kosu je saplela
bijelom svilom tijelo pokrila
mog  odraza u zrcalu nema
.

od usuda proklet
lud od vremena
od ljudi prognan
bolestan od žudnje
sam i samotan
od puta prašan
memljiv i strašan
latice bijele sa cvijeća otkidam
.

Ne vidi me draga moja
ne osjeća me mila moja
samo otkucaje rascijepljena srca sluša
i misli

to sat stari njeno vrijeme odnosi
to noć  mrka neke sjene nosi

i umire