tumbir

ogledalo veliko kristalno
u njemu se draga  moja ogleda
bijelim cvijećem kosu je saplela
bijelom svilom tijelo pokrila
mog  odraza u zrcalu nema

proklet  usudom
lud od vremena
čemeran
prognan
od žudnje bolestan
sam i samotan
od puta prašan
memljiv i strašan
latice bijele sa cvijeća
otkidam

ne vidi me draga moja
ne osjeća me mila moja
samo otkucaje rascijepljena srca sluša
i misli

to sat stari njeno vrijeme odnosi
to noć  mrka neke sjene nosi

i umire

Marija Juračić

iz zbirke “Vlad i bijela draga”