Čemu pisati pjesme i rime
kad svaki stih, slovo i znak
u predznaku nosi tvoje ime
a trebam te kao ptica zrak.

Trebam te kao što noćna tama
žudi za zvjezdanim sjajem
i evo dušom prepunom plama
još jednu ti pjesmu uzalud dajem.

Ti šutiš nijema ko daleke gore
ko uveli cvijet sa usnulih njiva
ne poznaješ dan, noći ni zore
i samo u mojim si pjesmama živa.

Bar malo, na tren, oživim te tako
i tada si tu, sjela si bliže meni
pitaš me jesam li opet plako’
nisam, to trun je u umornoj zjeni.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" 20I3. REDAK