Mračno je i tiho
Polako se primičem gradu
našeg prvog susreta
Dočekuju me isti stari oblaci
gomila ljudi bezizraznih lica
ugašena svjetla i hladni hotelski zidovi
Baš onako kao kad si pjevala vjetru
pripremajući naše poznastvo
uz čaj za dvoje
i šum predvečernjih tramvaja
Snošti sakav da ti dojdam…
Bilo je nešto tajanstveno
u ovoj pjesmi
koja je tekla je kroz mene
kao rijeka
dok sam ispisivao
po oblacima tvoje ime
pokušavajući da doletim
do tvojih visina
Po njoj pamtim jedno proljeće
dododir tvoga dlana
sve nježnosti rasute po
ulicama i parkovima
jednu mladost koja se osipa i nestaje
kao list nošen jesenjim vjetrom
Ostaje samo tvoje
beskrajno srce
usnulo u naručju vremena