Dok vani se bijele pahulje množe
Bjelinom prekrivaju cijeli grad
Ona tek sada pisati može
Sada počinje njen pravi rad

Ura otkucava, sitni su sati
Hladno je vani, vjetar glasno piri
A ona ne ide, ne ide spati
Iako se umor njenim tijelom širi

Poput đerdana riječi se vežu
Umorna ruka drhtati je stala 
Teške se oči bolno naprežu
Al’ u ovu pjesmu, sebe je dala

Od umora joj već klone glava
Tinta iz pera polako nestaje
Na bijelom papiru njena ispovijest spava
Jer u noći najljepša pjesma nastaje