Moram sam u sebe uroniti
pronaći put i most
do jedne rasplakane jeseni
koju čuvam
u neizgovorenim riječima
u sjećanju na ukradene
poljubce od kiše
u očekivanju svitanja
Mozda previse tuđih rana bolujem
možda ličim na lastu
koja nema gdje da se vrati
možda samo želim
da ispričam
priču koja ima sretan kraj
julija
Mihaela
Lav
01/08/2012 at 10:59 pm Permalink
Moram sam u sebe uroniti
pronaći put i most
do jedne rasplakane jeseni
dobar dio pjesme mi je posebno blizak ovi stihovi pogotovo, jako lijepo Sumiko, ti pišeš čaroliju od poezije, pozdrav !
02/08/2012 at 7:58 am Permalink
ispr. poljubac, ali poljupce
Rasplakana jesen. Cijelo jedno duševno stanje, sve tuge i očaje izrekao si ovom sintagmom. A u tebi još žive poljupci od kiše, sve riječi koje je valjalo izgovoriti, još postoji želja da se pronađe put, most, da se vrati nešto lijepo, toplo, ljubavno, nešto što bi moglo imati sretan kraj. Makar u snu pjesnika. Dobro ti jutro Sumiko 🙂 Želim ti priču koja ima sretan kraj!
02/08/2012 at 8:04 am Permalink
Pjesničke su tuge ogromne, pozdrav 🙂
02/08/2012 at 9:31 am Permalink
Predivna pjesma Sumiko…
do jedne rasplakane jeseni
koju čuvam
u neizgovorenim riječima
u sjećanju na ukradene
poljubce od kiše
LP
02/08/2012 at 10:24 pm Permalink
lijepo
noć
sfd
03/08/2012 at 12:08 pm Permalink
sretno uranjanje!