Koračajući tromo kroz vrijeme,

štujući godine što su odmakle,

prošle kroz mene nečujno

kao tek vidljive sjene,

tijelo se u raskoraku

sa željama uma našlo.

Želje bi još raširile krila,

poletjele lako put novih izazova

ali perje uzleta istrošilo vrijeme

a tijelo preteško za let.

Preispitujem mogućnosti,

kako premostiti raskorak

rijeke želja što teku

i vododerinama  nedaća načete

tjelesne obale života.

Pitam se kako u vremenu

koje nadire ,sklad života

sam sa sobom postići,

kako ostati nedirnuto rječno korito,

i perje krila glatko ,poletno.

Teško je raskorakom

duševni mir postizati

davno ,dobro to znam,

ali sve će to stih nadoknaditi

želje i mogućnosti uskladiti.

Ostajem ja u koraku

premošćujući raskorak.

Štefica Vanjek-Štefi