Povratak u rodnu Sulmonu
onemogućava ti pijesak
koji je milenijima sipio
iz krvave maternice neba
taložeći se ispred tvojih vrata.

Oči prekrivene paučinom
teško razaznaju zidove
od tamno oslikanih prozora
kroz koje ponekad zabljesne
tek tanak tračak svjetlosti.

Ležiš u hladnoj polupraznoj izbi
zagledan u crno beskonačno more
držeći u jednoj ruci Metamorfoze
dok drugom grčevito prekrivaš
ogromnu rupu na svojim grudima
gdje bilo je nekad tvoje srce
i osluškuješ hoćeš li u daljini
čuti njegove otkucaje.