Prstima jutro brezi raspliće kose,

zviždukom vjetra pozdravlja ptice u letu,

sunce je umilo obraz u kapi rose

i žuri svoju vedrinu pokazati svijetu.

 

A moje su vjeđe umorne i tako lijene,

nijeme na dodir jutra što ih golica.

Pod njima u tami još uvijek su usnule zjene,

a osmijeh već davno je netko ukrao s lica.

 

Da barem mogu za svojim željama poći,

udahnuti život koji me zove kroz prozor,

al’ ova težina što korake pogledu koči

ne pušta da jednom još dohvatim daleki obzor.

 

I dok mi od nemoći tijelo polako trne,

a srce već jedva čujnim šapatom kuca,

sve bliže ponoru guraju misli me crne,

što dalje od nježnog dodira jutarnjeg sunca.

 

Mjesec na straži dan će privesti kraju,

a s njim i ja ću zauvijek u smiraj poći.

Drugi će sutra uživati u njegovom sjaju

dok putem u vječnost mene će voditi oči.