Tužna je vrba svila grane

u ledenoj r’jeci ih umiva.

U goloj krošnji grakću vrane

dok ona san svoj zimski sniva.

 

Zima svoj b’jeli kaput sprema

spušta lako pahulje prve

a vrba oči sklapa, drijema

dok vrane traže po njoj crve.

 

I druge ptice zaklon traže:

Vrabac, sjenica, čavka i ćuk

i svaka od njih dobro važe,

skrit se u toplo gdje vlada muk.

 

Obalu hladnu smrzava led,

inje blješti naokolo svud’,

pogled vrluda u nedogled

opaža zimske naravi ćud.

 

Uz vrbu se sva stabla svila

i stari hrast i breza b’jela

teretom teškim iskrivila

snažna bukva i nježna jela.

 

Mećava vije svom silinom

dok vrba žalosna sniva san

i svi drhteći hladnom zimom

čekaju prvi proljetni dan.

 

copyright  (C)   autor : Đurđica Brčić