Koliko je Radovanu Ivšiću bilo teško živjeti u poslijeratnoj Jugoslaviji u kojoj stasa jedno novo društveno uređenje koje od pisca traži jasno, deklaratorno iskazivanje domoljublja, koje ne poznaje ili ne želi poznavati slobodu europskih umjetničkih strujanja i koje kao jedini umjetnički vrijedan književni pravac priznaje samo socijalistički realizam?  Kada mladom čovjeku otmeš posao koji  voli, kada omalovažavaš njegova ostvarenja i kada to činiš s pozicija društvene moći, onda je pravo čudo da se taj mladi čovjek može sabrati da bi preživio, a onda brisne iz države da bi živio.

Prvi je udarac doživio mladi Ivšić u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kada mu je zabranjena poema „Narcis“. Navodno je sam Pavelić tražio i potpisao njezinu zabranu i uništenje postojećih knjiga. Zašto? Što mu je smetao Ivšićev razlomljeni, metaforičan, prilično zatvoren stih koji je recitirala Družina mladih? Očito je u poemi našao opasne političke poruke.

Drugi udarac je stigao  kada su jugoslavenske vlasti zabranile izvođenje njegove drame „Gordogan“. Drama je nekoliko puta bila izvedena u Francuskoj, a tek 1979. godine u Teatru ITD, u režiji Vlade Habuneka.

Dogodilo se i da je taj mladi, zaneseni čovjek ostao i bez sredstava za život. 1948. godine otpušten je iz zagrebačkog Zemaljskog kazališta lutaka koje je sam osnovao s Vladom Habunekom.

Od tada se Ivšić prehranjuje prevođenjem s grčkog i francuskog jezika. Bio je doduše profesor francuskog i talijanskog jezika, ali mu je gimnazijsko znanje grčkog jezika uz vlastiti talent bilo dovoljno da na hrvatski jezik prevede    Sofoklovu Antigonu. S francuskog jezika prevodi niz francuskih klasika: Molijerova Škrtca, Umišljenog bolesnika,  Don Juana, Mizantropa, Tartuffa, Ispovijesti Jean-Jacques Roussea…

Kome je pripadala lugarnica na Sljemenu u kojoj je Ivšić našao sklonište daleko od ljudi i sumornog Zagreba? Taj podatak nisam uspjela pronaći. Kuća bez struje i vode, bez telefona, okružena drvećem godila je njegovom  dobrovoljnom izgnanstvu. Nije bio posve sam. Uz njega je često boravila njegova prva žena, a posjećivali su ga i pojedinci iz književnog miljea. Tako je došao u dodir sa zaposlenikom jedne knjižare koji mu je omogućio tiskanje zbirke pjesama „Tanke“ u vlastitoj nakladi, na ostacima papira. Knjigu nije mogao prodavati u knjižarama, nego su je prodavale njegove prijateljice po kazališnim kavanama.

Nakon susreta s Annie Le Brun, francuskom književnicom, odlazi u Pariz i tamo ostaje do smrti. Prijateljuje s Bretonom i živi svoj poetski i kazališni san. Mogu reći da je u Pariz stigao noseći nadrealizam u sebi. Njegovu dramu Aiaxaia možemo smatrati prvim hrvatski postmodernim dramskim tekstom.

Ivšić ima poseban odnos s riječima, ali i s njihovom okolinom: šutnjom, odjekom, ehom…

Riječi se žive,

Riječi pupaju na dahu,

Riječi se rađaju bez prestanka,

One su gnječene, svijane, stezane, trovane,

Gušene, kresane, ismijavane,

Ako riječi ne umiru.

Možda se skrivaju pod liticama,

Ili pod crnim oblacima,

Možda u najdaljim pustinjama,

Ili u izgubljenim srcima.

Za Ivšića kazalište ne postoji bez poezije. Ono je otjelovljenje poezije. Koliko je Ivšić poštivao i njegovao riječ pokazuju muke koje je prolazio prevodeći svoje tekstove na francuski jezik.

Primjerice u drami „Kapetan Oliver“ umetnuta predstava u toj predstavi Tristan i Izolda napisana je u stihovima tako da svako lice ima svoj metar. Prolog je pisan u heksametru, Izolda govori u aleksandrincu, njezina  sestra u rimovanom osmercu. Po izjavi samog Ivšića  heksametar na francuskom ne može postojati zbog naglaska.  Ipak, izmislio je način da heksametar i na francuskom bude moguć.

Iako je umro u Parizu, njegova se supruga pobrinula da njegovo životno djelo stigne u Hrvatsku. Hoće li osvojiti i hrvatske pozornice, teško je reći.

Marija Juračić