Zoran Hercigonja “Oklopnici i polifemni čovjek” izbor iz trećeg broja časopisa “Diskurs”

Iako se na prvi pogled Lapuhovi oklopnici doimaju kao statue osvijetljenih svjetionika sa zadaćom prosvjetljivanja i obasjavanja nedoumica opskurnog, više se kristalizira pojam  čovjeka u oklopu divovske formacije. Lapuh se bavi čovjekom i problematikom njegove prirode,  suptilno okrečenom fasadom bodljikavih  krstarica,  iznjedrenih iz najtamnijeg mraka ljudske bespomoćnosti. Crteži i slike monumentalnih oklopnika odišu  strogim dualizmom znakovitih poruka.

U jednom se trenutku čini  da prestrašen čovjek u svojem naručju skriva odljev vlastite bespomoćnosti pred svijetom, dok u drugom trenutku taj isti čovjek iza zidina neprobojne tvorevine zauzdava vlastitu destruktivnost, potlačen i zatočen u oklopu krvnika ili zauzdan uzdama neprobojnog oklopa. U samom raspon boja od plave, zelene i smeđe, nasuprot crvene i  jarko žute, skriveno je ambivalentno poimanje čovjekova bitka. Pitanje je postavljeno vlastitom nametanju  istančanih insignija kojima obiluju crteži i slike. S jedne strane oklop je  personifikacija oruđa zauzdavanja ljudske autodestruktivne polifemske prirode. On čuva čovjeka od njega samoga, od grabežljive samodopadnosti i ludila ega. Istovremeno, oklop je oruđe podčinjavanja, ukalupljivanja u rutiniziranu genezu  bez mogućnosti osobnog pomaka. Da, tu se jasno replicira misao  na antropomorfnu statuu, donositeljicu  duhovnih signala Svjetlosti. Svjetlo zatočeno u mračnu posudu virka kroz  tanak prorez na  oklopu. Nije toliko sporan prikaz čovjeka u oklopu polifemne destruktivnosti, koliko oličenje prirodnog stanja ega.

U oklop vodi samo jedan tanak prorez koji je u Lapuhovim crtežima  zasjenjen i taman. Je li to pokušaj izražavanja sućuti prema onome očitome? Krije li se  prava narav čovjeka  u zabačenom mraku utrobe antropomorfno obzidane statue?  Naravno, slikar odgovara varijacijama boja u neprestanom sukobu i nadmetanju. Istovremeno vremeplovne krstarice  ograničenih dimenzija bacaju skriveni bljesak  kojim humanoid  u trenutku lucidnosti  pojašnjava svoj strah, nasuprot kolektivističkom optimizmu.  Je li izvor  čovjekove destruktivnosti strah pred nepoznatim? Vrlo moguće, naglašava Lapuh, u  od straha  ukočenim humanoidnim statuama bez pokreta, uglavljenih u zatvor statičnosti.

Skulpture optočene silnim bodljikama i odbojnom vanjštinom ambivalentni su prikazi  čovjekovih unutarnjih patnji i nadmetanja uskovitlanih u najintimnijem mraku vlastite osebujnosti. Neurastenično razračunavanje s vlastitim strahom i glasne eksplozije,  koje  stvaraju izobličenja na oklopima, jasan su znak polifemnog destruiranja čovjekove nutrine  zatočene u uzak i  klaustrofobičan prostor. Dakle, čovjek je ovdje svetac, patnik, isposnik.  Čudni su modaliteti prostora čovjekove prirode koju Lapuhovi oklopnici preispituju svojom znakovitom vanjštinom. Nema komunikacije između tih stvorova. Nema signalizacije ni potrebe za gradnjom mostova među napuštenim i usamljenim otocima zaštićenog čovjeka od monopoliziranog kulturnog sklopa. Postavlja se pitanje, boje li se ljudi svoje vlastite vrste? Lapuh odgovara crtežima nepovjerenja prema ljudima i svemu ljudskom. Proždire li čovjek svijet oko sebe  polifemnom čežnjom ili jednostavno destruira vlastitu pojavnost? Odgovor je tako teško iščitati između dvije  radikalne misli kojima se vodi Lapuh.

Na svakom crtežu i slici oklopnici  su utopljeni u usamljenost šire bodljike  svojih ekspresionističkih dojmova na okolinu, koja s vremenom postaje isto tako hladna, nezainteresirana, nepovjerljiva kao oni sami.

U prvi plan uvijek dolaze  bodljike, a zatim viziri uskih proreza i bojažljivog pogleda. Jednooko škiljenje kroz špijunku vizira transcendentalno je zirkanje krhkosti čovjeka nasuprot monumentalnosti grubog svijeta. Ovdje Lapuh skriva  svoju najavljivanu poruku: Čovjek čini to što čini zbog straha i nepovjerenja.  Interesantno je samo s kolikom mirnoćom  Lapuh oslikava tako nervozne i osjetljive motive „svojeg čovjeka“.  Izdanci tih  „limenih zvijeri“ preplavljuju svijet kontaminirajući ga strahom i ludilom. Strah  širi ludilo. Iako se sve čini vrlo morbidno i ne na slavu čovjeka, Lapuh optimistično daje do znanja: šiljci uspostavljaju  unutarnju svjetlost; šiljci zaustavljaju sve ono dobrohotno, filtrirano iz ljudske prirode. U jednom trenutku div gori. Vatra je hrabar pokušaj prikaza taljenja oklopa. Šiljak gorućeg diva inkarnacija je svjetla odaslanog svijetu, posljednje čovjekove nade da uspostavi povjerenje i ravnotežu između polifemnog i humanoidnog.

2 komentara za "Zoran Hercigonja “Oklopnici i polifemni čovjek” izbor iz trećeg broja časopisa “Diskurs”"

  1. Lav
    Lav
    20/05/2020 at 7:55 am Permalink

    Da se i ja malo ufuram u slikarstvo! Super tekst, super slika!

  2. boba grljusic
    boba grljusic
    20/05/2020 at 7:25 pm Permalink

    Izvrstan esej koji me približio Lopuhovim radovima te su mi sada puno
    interesantniji, bliži i jasniji .
    Pozdrav Mariji i bravo za autora.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.