Dragi moji prijatelji

13.07   u Podstrani a u okviru Podstranskog ljeta održana je promocija  moje druge knjige  poezije “KRUG”

Najmanje Volim pričati o sebi ,ali osjećam potrebu da podjelim s vama svoju radost ,jer kad se knjiga odijeli od sebe

poklanja joj se život a ja,ja sam sretna

pa za sve koga Veseli ,evo što je rekao jedan od predstavljača gosp.Mladen  Vuković novinar ,i sam pjesnik

Bobin KRUG

 

Ogranak Matice hrvatske u Podstrani, koji ove godine obilježava deset godina svoga uspješnog rada, sunakladnik je s Nakladom Bošković druge knjige pjesama KRUG Slobodanke Bobe Grljušić. Knjigu su u sklopu Podstranskog kulturnog ljeta u ljetnikovcu Cindro u Podstrani – Strožancu 13. srpnja predstavili su Zoran Bošković, Mladen Vuković i dr. sc. Andrija Crnković, stihove je kazivala Ana Plosnić, a obrade slavnih šlagera nadahnuto je pjevala mješovita klapa “Slobodna Dalmacija”.

 

Petak, 13., sretan dan zbog predstavljanja jedne lijepe knjige.

Druga knjiga Bobe Grljušić KRUG naslanja se na njezinu prvu zbirku stihovlja DODIR, i korice ovdje služe samo kao mala vrata unutar njezine kuće snova, koju je izgradila svojim pjesmama. Uostalom, Vladan Desnica je lijepo zapisao kako pisac, ma o čemu pisao, on uvijek piše samo o sebi.

 

Zbirka donosi sedamdesetak pjesama koje su neformalno i neuobičajeno razdijeljene na šest poglavlja sa šest zanimljivih i lijepih citata, od kojih čak tri potpisuje suvremeni engleski pisac Hanif Kureishi, čija je knjiga „Dok mu osluškujem srce“ objavljena i u nas.

Smatram da je pjesnik umjetnik koji se igra, kreativno stvara – homo ludens, a svećenik i pjesnik Ivan Golub u ogledu“Darovana igra“, pišući o Bogu koji se igra šestog dana također ga naziva – Deus ludens, potaknut stihom iz psalma 2: Onaj koji stoluje na nebesima smije se…”. U tom tekstu je zapisao i ovo: “Imenujući prirodu i sve što je u njoj on njome ovladava. Imenovanje je umjetnost (poiesis) – ukoliko je ono imenovanje neimenivosti, izražavanje neizrazivoga, izricanje neizrecivoga. A ukoliko je imenovanje imenivoga i izricanje izrecivoga – jest znanost (tehne).  Ali nije li u konačnici sve neizrecivo i ima li ičega što je posve izrecivo.”

Tako i u ovoj poeziji govorimo o mogućnosti iskazivanja neizrecivoga, a ma koliko površinu i opseg kruga matematičari definirali formulama, u predgovoru knjigeIgor Šipić zapisuje zanimljiv tekst o povijest idealnog simbola kruga i kružnice, koji su renesansi predstavljaju samog Stvoritelja i cijeli svemir koji se koncentričnim krugovima smanjuje sve do našeg srca. (citat Šipšića o knjizi….)

 

Možda to autorica i nije htjela reći ili napisati, ali u njezinim sam stihovima našao desetak primjera kako se taj idealni krug može, ili se pak neželjeno raspukao na dva dijela, pa će pjesnikinja, snivajući cjelinu, kazati, navodim stihove:

Podijelit ću noć napola

Samoća se na pola dijeli

Osamljena polovica srca

Krhotine u cijelo slažem

Spajam dvije polutke dana

Prepolovim jabuku napola (je li to ona Evina?)

 

Kružnica negdje mora, ili ne mora, početi u svojoj vječnoj vrtnji i susretu sa samom sobom, a čini mi se da krug dana za autoricu počinje u trenutku izdisaja zadnjeg sna i udisaja prvog dana jutra, pa će stihom za te blažene trenutke kazati:

I ovo se jutro / prerano rodilo

Provuče se zora

Samoćom odiše jutro

Noć dugo traje

Sag od jutarnjeg svjetla

Kako ću to bez jutra

Mirno udišem noć

O čemu ja to noćas sanjam

Jutros si se ljubila prije buđenja

Nekog tko se budi ranije

Stotinu neraspovijenih zora

Probuditi se prije zore

Kad se zora prvim poljupcem pretvori u dan…

 

Autorica se služi onim prokušanim umjetničkim receptom “manje je više” pa je svoje uratke izbrusila da nemaju ni jednog stiha viška, služi se i književnim figurama poput sinestezije: slušam sumrake; svjetlo pjevaju…

 

Jezik je osnovni alat pjesnika, čija poezija treba biti kovačnica jezika, pa i Boba koristi svježe i nerabljene riječi: žuborica, ulište, zlosutnica, srč, snomoricaskutrena brigomora, uvarak…

 

Pjesme su joj na granici duhovnog haikua, tako kraj pjesme „Vrijeme između“ iščitavam kao haiku, evo te slike ženske bluze:

Vjetar neometano prolazi

kroz rukave

i uzdiše.

 

Ovo su ljubavne pjesme koje je napisala načitana ruka, srce žedno dobrog stiha, i duša koja u stihu nalazi melem i utjehu. Njezine su pjesme univerzalne, rekao bih urbane i moderne, za razliku od poplave ovdašnjeg dalmatinskog čakavskog stihovlja, u bobinim pjesmama nema niti jedna toponim, zapravo jedan jedini put spomenu je vrh Perun u carstvu modrih oblaka, a sve ostalo se može iščitati kao dnevnik duše izranjene svakidašnjim frižima odlazaka i povrataka voljenih osoba, bića i subića. Svaka pjesma je uvezana u čaroliju zagonetke, i ako imate dovoljno razigranu maštu, u njezinim čestim spomenima usne i usana, ili pak jagodice kažiprsta, možete možda nasluti i putene, erotske stihove.

 

Svatko će u zbirci pronaći neki dragi stih, meni je pjesma „Ako odlučih“ ponajdraža.

Pogovore knjizi napislai su kolege s pjesničkog bloga: Nevenka Pupek, Javorka Pangerčić i Darko Bek, koji također preporučuju uzeti KRUG u ruke. Neka on ide od ruke do ruke. Prisjetio bih se stiha Tina Ujevića iz pjesme “Fisharmonika”:

Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.

Tako sam i ja uvjeren da će u knjizi svatko pronaći dio svoje prepoznate dzuše, ako ne iz prvog puta, neka onda uzme iznova krug čitanja i u drugompokušaju prepoznati čaroliju stiha, poglavito kada on u svojoj biti nudi utjehu, vedrina i sve više manjkajući nam smijeh!