Nekada škola nije bila laka
Za malenu četu od nekoliko đaka
Nekoliko kilometara pješice do škole
Torbe pune knjiga, pa leđa zabole.

Zime su bile hladne i snježne
Zeble su za nosiće nježne
Ali je cike i veselja bilo
Kada bi se društvo sakupilo.

Niz brijeg bi letjele vreće pune slame
Natiskale bi ih bake ili mame
Pa kada bi se najlon sa snijegom spojio
Koja vožnja niz brijeg, kakav je to užitak bio.

Zimi bi se zaledile grabe
Mame bi vikale, ali đabe:
“Iz škole pravo kući
Treba pjesmicu da se nauči! ”

Ali tko je tada mamu sluš’o
Mada je jasminovu šibu kuš’o.
Jer to su bile najgore kazne
Za neposlušnost i nestašluke razne.

Klizalo se padalo, koljena gulilo
Hlače poderalo, plakalo i tulilo
Knjige i torbe uz kaldrmu zaboravilo
Ali je to najljepše vrijeme bilo.

Ta četa mala, uvijek je znala
Gdje bi se kradom sastala
Pa u nove avanture pošla
Smrznutog nosa doma došla.
Suzana Marić