Kako boli prokleta suša

I prazan papir oči bode

Ćuti samo pjesnička duša

Žedna stiha k’o kapi vode.

 

Pjesnik prave riječi traži

Vrteć’ misli u kolopletu

Da tako svoju žeđ utaži

I istinu kaže svijetu.

 

Sve u njem’ od ideja vrca

On zna da riječju može

Ispuniti sva ljudska srca

Da budu topla ispod kože.

 

Ta duša, vrag mu u nju uša’

Bez pjesme nema svoga mira

Zato boli prokleta suša

Bijele pustinje papira.