Ima onih noći prosinca
kada misli zagrli neka posebna sjeta.
Usmjeriš pogled na ulicu, posve praznu
ostavljenu tišini noći
namah,
samo ti priđe taj drhtaj želje,
to čuvstvo dodira hladne mekoće
postaješ rižin papir.
Odnekud, kao u snu,
jedva čujno, u trenu,
zašušti tišina.
Vidiš
spustila se meka, bijela prašina.
Paučina od bjeline, uronila
u tvoje oči od zimske cakline
pa nježno njiše,
leluja,
razliva nebom i tlom
razastire bijelu, svjetlucavu ljepotu
u tebe,
tka divotu!
Pritajiš još bliže prozoru lice
opčinjen i smeten čarolijom zime, što se ljulja,
pa izustiš samo
-pahulja!
22/01/2023 at 1:30 pm Permalink
Lijepo šušti tišina stihovima , veliki pozdrav 🙂
22/01/2023 at 6:47 pm Permalink
Krasan opis. Uživala! 🙂
22/01/2023 at 9:31 pm Permalink
Izmami uzdah ta tiha bjelina, baš kao i ova lijepa pjesma. Prosinac je i meni jedan od najemotivnijih mjeseci, mjesec uspomena. Pozdrav snježni šaljem.
23/01/2023 at 6:03 am Permalink
Opčinjena i smetena čarolijom glazbe i stiha.:)
23/01/2023 at 2:10 pm Permalink
Zahvaljujem se svima na komentarima.
23/01/2023 at 9:21 pm Permalink
Odnekud, kao u snu,
jedva čujno, u trenu,
zašušti tišina.
lp