Koliko li je mršava moja

krvoprolazna jutarnja kava?

Kao napuštena nada,

uglavljena je u dubokim mislima.

Iz tame njenih snova oči bulje

poput dvije zobene pahuljice,

ili kao razbojnici smeća,

što polagano žele ukrasti snove pijanice.

 .

Misli moje se šire

kao šišmiši kad sa zvonika bježe,

okreću se i sunčaju

tamo gdje talozi odmaraju

bljeskajući svjetlost neograničenu.

 .

Kako kremasto prometuju mi dušom

začinjene šalice ‘slanim životom,

a vrele kapljice prže mi usnice,

kao kraljice ulice, kao iskusne vještice.

 .

Ispijam, ne dopuštajući pauze,

ne dopuštajući zaustavljanje,

da prolazi bez žaljenja

tamni interpreter njenog kalema,

u kojem ne postoje planovi,

a ipak, osjećam kako mi srce

truje svo njeno vrijeme,

provedeno u odsutnoj ljubavi.

 .

Ugibana, mršava moja zora,

otkriva mi tempiranu ulicu.

U nedostajanju i bez daha

ispijam svoju..

kavu jutarnju..

poput samog života…