Déjà vu… danas je nedjelja …ili možda nije.

Izdao je pripovijetke, romane, pjesme, drame, eseje, čak i pisma. Zašto ga smatraju književnikom, a ne izdajnikom?

Marun IV.

Edgar Poe, usvojenik koji je tako postao Allan, a još kasnije Tomahawk Man. Čovjek koji nam je utjerao strah u kosti.

U samoću mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše

Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!

Reče Gavran: “Nikad više”

Jedan od 12 preživjelih primjeraka prve Poeove knjige “Tamerlane and Other Poems” prodan je na dražbi u Christieju za 662.500 USD-a. To je rekord američke književnosti. Nijedno drugo djelo, ijednog američkog književnika nije prodano za tako visoku cijenu.

Smrt je i dan danas predmet istraživanja. Nađen je 3.listopada 1849. kako luta po ulicama Baltimorea u užasnom stanju, tuđem odjelu i ne znajući tko je. Umro je četiri dana kasnije u bolnici. Sva su medicinska izvješća, papiri i dokumentacija nestali, uključujući i smrtovnicu i do danas nisu nađeni. Teorija je mnogo – kolera, infarkt, epilepsija, ubojstvo, samoubojstvo…

 Za iskrivljenu sliku Poea kao grubog alkoholičara i konzumenta droga, danas je zaslužan njegov žestok rival na američkoj literarnoj sceni i suparnik za  srce pjesnikinje i dame Frances Osgood, gospon Rufus Griswold. Griswold se smatrao stručnjakom za američku poeziju i bio je rani zagovornik njezina uključivanja u školski program. Također je podržao uvođenje zakona o autorskim pravima, govoreći Kongresu u ime izdavačke industrije, ali sam nije bio iznad kršenja autorskih prava tuđih radova.  Kolega urednik primijetio je “čak i dok najglasnije harangira, on krade najbrže”.

Nesuđeni baptistički svećenik koji je zaradio lijepe pare u kratkotrajnom braku s “malom Židovkom”, ljubomorko, bez opipljivih fizičkih razloga, bio je nažalost zadužen za prezentaciju Poeove literarne ostavštine. Nakon književnikove  smrti, Griswold je taj koji je  napisao grub i zao nekrolog u New-York Daily Tribuneu pod pseudonimom “Ludwig”  koji započinje riječima – “Edgar Allan Poe je mrtav. Umro je prekjučer u Baltimoreu. Ova će objava zaprepastiti mnoge, ali malo tko će biti ožalošćen”.

U Tribuneu je počeo ozbiljan rudarski posao potkopavanja  Poeova ugleda. Čak su ga i njegovi prijatelji poznavali kao besprijekornog lažljivca i imali su za njega  izreku: “Je li to Griswold ili činjenica?”

Bez obzira na to, Griswold je nastavio uređivati ​​i objavljivati ​​uglavnom netočnu posthumnu zbirku Poeovih djela u koju je uključio biografsku skicu “Memoari autora” gdje je iznosio lažne tvrdnje o Poeovom liku, uključujući ovisnost o drogama, alkoholu  (iako je i sam uživao opijum); koja je zapečatila Poeovu negativnu reputaciju dugo vremena.  Koliko god Poe bio nekonvencionalan, van postojeće škvadre,  njegov doprinos američkoj književnoj sceni odavno je nadživio Griswoldove pokušaje klevetanja. Ustvari, za Poa više manje svi znamo, za Griswoldo, kako tko. Sad, koliko je njegova ocrnjavajuća propaganda štetila, a koliko pomogla teško je reći. Ali ako se sjetimo Severine…

U stvarnosti, pjesnikova radna svestranost nije mu ostavljala puno vremena za opijanje i drogiranja. Mala doza opijata koju je probao za vrijeme bolesti, kako bi ublažio simptome, zgadila mu se i nikad više nije ništa slično uzimao. Što se pak tiče alkohola, to je drugi par postola, velikom broju književnika kroz stoljeća, boca je činila društvo tintarnici, a kod Poa izgleda upravo u životno sudbonosnim trenucima. Javnost voli čitati književna djela, ali voli čitati i o grijesima književnika. Tako ih spuštaju iz oblaka bliže zemlji, možda i bliže sebi. Dobro je to shvatio godinama kasnije Buk(v)owski.

Stvarno, znate li što o Griswoldu?  Mi ovdje malo i ništa.  U američkoj pisanoj riječi  ostvario je značajan i za mnoge kontraverzan utjecaj stvarajući pjesničke antologije po nekim svojim kriterijima. Nije samo Poe bio njegova žrtva.

U izdanju The Criteriona od 10. studenog 1855. Griswold je anonimno recenzirao prvo izdanje Walta Whitmana  Leaves of Grass, izjavljujući: “Nemoguće je zamisliti kako je mašta bilo kojeg čovjeka mogla zamisliti takvu masu glupe prljavštine”. Optužio Whitmana za “najpodliju i ponižavajuću, zvjersku senzualnost”. Referirajući se na Whitmanovu poeziju, Griswold je rekao da je “ovo skupljanje blata prepustio zakonima koji… moraju imati moć suzbijanja takve grube opscenosti.”  Whitman je kasnije uključio Griswoldov prikaz u novo izdanje Leaves of Grass.  Griswold je prva osoba u 19. stoljeću koja je u Whitmanovoj poeziji javno ukazala na zabrinjavajuću temu erotske želje i odnosa između muškaraca. Valjda perući neka vlastita sjećanja iz najranije mladosti.

Vratimo se ipak predmetu priče. Ipak istine radi:

Legendarni horor Irac Poe 1809. izbačen je iz materine utrobe, 1826. izbačen iz Virginijskog sveučilišta, 1827.  izbačen iz udomiteljske obitelji John Allana iz Richmonda i srca gđice Royster, buduće Shelton, 1831. izbačen iz West Pointa, 1935. izbačen s mjesta pomoćnika urednika časopisa Southern Literary Messenger u Richmondu, 1849. ubačen u grob u Baltimoru, Maryland, SAD. To se događa kad čovjek hoće bit’ svoj tražeći sebe ili da se gorštački izrazim – prčevit!

Uništavanje Poeove reputacije njegovom protivniku Griswoldu nije donijelo sreću. Proveo je zadnje dane usamljen dok su mu u sobi visjela tri portreta:  Poeov, Frances Osgood i njegov.

To je kazna kad ste osvetoljubivi.