Protežeš tijelo svoje,

poljupcima me osipaš,

a ja pružam ruke, odgurujem te.

Dok s nevjericom gledaš,

vidim ti flux ljubavi,

u očima, fluide što te mijenjaju.

Oko nogu život vuče,

skalarno polje prate,

dok pokušavaju meni da te vrate.

Vatri mojoj želiš što počinje

u neogenskom preobražaju.

 .

Pusti da gorim i hadu se vratim.

Ovaj plamen nema budućnost,

ne mogu i da želim od vatre pobjeći,

ognji su moja posljednja vjernost,

budi daleko, kad vidiš svjetlost izgaranja

međumolekularnih sila moje duše,

koja odlazi u zaborav svih galaksija.

Ja sam arhaik života i ljubavi,

vječna sam subdukcija svih duša,

asidenton svog postanka,

u mojim očima

život je epifora.