Edo Šegvić i Bartul – Bartul i Edo Šegvić
.

„Jack of all trades, master of none“ engleska je izreka koja vuče svoje korijenje iz brošure Robert Greenea – Greene’s Groats-Worth of Wit iz 1592. ili kako bi mi danas pojednostavili – „Majstor za sve je majstor ni za što.“ Nije zamjerit’ Robertu, otkud je on mogao znati da će se na prelasku u novi milenij u mediteranski toplom Dioklecijanovom gradu osebujnih ali i samozatajnih ljudi pojaviti netko tko će mu demantirati svako napisano slovo. Čak i navodnike.

Čvrsto ukorijenjen u splitsko tlo Edo Šegvić zna sve o Splitu, a susreti s njim su prilika da Split i noviji i noviji naraštaji koji dolaze saznaju, uz ostalo, koju crticu više i o samom Edi.

Kako davno reče jedan od stupova hrvatske karikature Oto Reisinger – očekivalo se da postanem zagrebački arhitekt, a postao sam karikaturist s diplomom iz arhitekture, uostalom kao i Aleksandar Klas u Beogradu. Naš Edo postao je arhitekt plemenitog mediteranskog tipa, mnoge glave stavio pod krov, darovao nam uz sve ostalo Matejušku i Šperun, ali kao i mnogi njegove struke, u časovima umora odmaknuo bi se od „trokutala“ i „šestila“ i bijeg od projekata našao u crtežu, ilustraciji i karikaturi. Uz njegov izniman i obiman literarni dio, što ukoričen, što internetom globaliziran, kojim nam je pomogao da shvatimo tko smo, što smo i zašto smo, i Edina karikatura nam je na vizualan način kratko i jezgrovito dala naslutiti i kakvi smo, demantirajuć ‘ gore navedenog gospodina Greenea. I tako između dva predaha rodio se Bartul.

Umjesto uvoda, temelj mu je satka’  Oliver – Obaša je sva mora, vidija cili svit, sve gradove i sve luke, pa onda nazad u Split, istina vlakom iz Zagreba preko Perkovića, između Edine diplome i hipi košulje.

I ako zanemarimo sedam kora tvrda kruha, otud počinje Bartulova priča odmaknuta od nevera i oluja, pretvorena više – manje u Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje. Hektorović estet, pa Edo i Bartul esteti, splitski esteti zaljubljeni u izvornu prirodnost, bolni na svaki nerazumni napadaj, braneći je štitom riječi i mačem crteža. I tako pedeset godina kronike grada je utkano u tamno – bijelu mornarsku maju pokuda i pohvala gdje iza, na prvi pogled naivnog splitskog izričaja, stoji ozbiljna poruka i često opomena. I zato, kad se Bartul pita –  Je li ja živin svoj život ili pratin tuđe živote, budite sigurni, to Edo prati, više od bilo koga danas – bilo svoga grada.

Ne ulazeći u tu piramidu detalja, koju su tako vješto lirski i faktografski svojevremeno satkali Jerko Rošin i Mladen Vuković, nema potrebe dozidat’  još jedan „Matun“.

Samo kratko – ne povest se za Smojom i špicom na kraju Maloga mista – „Adio i nikad više“ … kako nas Edo trenutačno plaši. Vidjet ćemo se mi opet na nekoj novoj godišnjici.