Kad bih iznova,

svoje vrijeme imao…

Nisam siguran tko ili što bih bio.

Žaljenje je samo dio postojanja.

Naknadna pamet potpuno je beskorisna.

Život je jednostavno pjenušavo mrtav.

Polako sam gubio svaku ljubav.

Poljubac po poljubac, zagrljaj po zagrljaj.

Ti posebni osmijesi,

dubokim uzdasima su zamijenjeni.

.

Ta nježnost dodira,

na vršku prsta se osjeća

kao slatki štipci…

Ali se više ništa ne događa.

Teške riječi i uvrede,

očajnički argumenti…

.

Mrzim sada voljeti

i razum mi paraju

natezanja i suze,

za još jednu rundu borbe…

A nitko zapravo ne pobjeđuje.

Bolna i beskrajna je istina,

nema nikad iskrenih pomirenja.

.

Ostaju beskrajni napadi tišine,

prekinuti samo kavom za sjećanje…

“Eh, draga ljubavi, poste mi bilješke,

i samo je pitanje vremena,

prije nego te izgubim u mislima,

pred svjetlom ljubavi ti nove,

kojom konačno, ugašeno bit’ će,

stisnuto srce moje”.

.

Kad bih mogao iznova

imati svoje vrijeme…

Odabrao bih odlučno,

da se ne zaljubim u tebe.

Za takvu bol nisam znao,

što sam tada spoznao…

Biti s tobom, za odljubiti se…