Bila je jutarnja svjetlost kad ju je prvi put ugledao.

Nije znao njezino ime, ali znao je da će ga jednom izgovoriti kao molitvu.

Stajala je među ružama, a vjetar joj je dirao kosu kao da i sam želi biti bliže.

„Tko si ti?“ upitao je tiho.

Ona se nasmiješila.

„Netko tko prolazi.“

Ali on je znao — ona ne prolazi. Ona ostaje.

Od toga dana, svaki njegov korak vodio je prema vrtu.

Nisu govorili mnogo.

Nije bilo potrebe.

Pogledi su bili dovoljni.

Jednog dana donio joj je cvijet.

„Zašto baš ovaj?“ pitala je.

„Jer ne traži ništa, a daje sve.“

Pogledala ga je kao da razumije više nego što govori.

Njihova ljubav nije bila glasna.

Nije tražila obećanja.

Bila je tiha, ali snažna — kao svjetlost koja dolazi svako jutro bez pitanja.

Ali, kao i sve lijepo, došao je dan odlaska.

„Moram ići“, rekla je.

„Znam“, odgovorio je.

Nije je pokušao zadržati.

Jer prava ljubav ne veže — ona pušta.

Godinama kasnije, stajao je opet u vrtu.

Ruža koju joj je dao još je rasla.

I tada je shvatio:

ljubav koja je bila iskrena

nikada ne odlazi.

Ona samo mijenja oblik —

ali ostaje.