IZA ZASTORA

Gutaš, trpiš, gledaš, šutiš
i onda se nešto razbije u tebi.
U jednom trenutku shvatiš
da si sam i da te nitko ne razumije.

Okrećem se oko sebe…
Ta praznina nepripadanja zjapi
kao ponor pod nogama mojim.
Hvatam se za poneku riječ,
oblikujem nadu od mjehurića
koji nestaju pod dodirom.

Tko sam i što sam?
Svijet je pozornica na kojoj
glume oni željni tuđih snova,
koji su kopija bez osobnosti,
karikatura prolaznosti.

Ja sam iza zastora,
onaj tihi promatrač iz mračnog kutka.
Ja samo gledam: predstavu,
igre laži i obmane,
glumce koji žive svoju glumu,
dok im život tone u jal.

Zaplješćem na kraju
ne njima, već sebi,
jer sam izdržala do kraja
hineći da vjerujem u glumu.
Iza zastora, u tišini,
predstava se gleda drugim očima.

Tko razumije – shvatit će.
Tko sluša – čut će.
Tko želi – znat će.

Jer istina je začahurena i čeka svoj let.

Suzana Marić