Otežala su ova jutra
Prepuna slika i uspomena.
Sjećanja su puna proteklih dana,
Svih dragih, što nam nedostaju.
Nekako, u ovo vrijeme,
Probude se i uspomene
Koje smo skrili duboko u sebi,
Da nam ih nitko ne povrijedi,
Ne ukrade…

I suza poneka pokuša oprati tugu
I tu čežnju, ali bezuspješno.
Gledamo slike, uokvirenu prošlost
koja nam se smiješi sa komode.
I ugledamo vrijeme kako klizi
Poput svilenog šala sa naših ramena,
Padajući na zemlju, u koju će nas
Jednog dana uvući, sakriti od svijeta,
Od svjetla.

Poput crva, poput praha,
Nestat ćemo u vječnosti, biti zaboravljeni.
I samo će možda
U ovo vrijeme, poneka suza
Kliznuti na crnu zemlju,
Između svijeća i cvijeća
Uz tihu molitvu.
A mi…
Mi to nećemo čuti,
Mi to nećemo znati.