Ana Dudić “Žuto u bijelom, bijelo u plavome” – izbor iz Diskursa

Nosila je kutiju žute boje. Razuzdanost života mirisala je oštro oko nje. Plavi sjaj beskraja postajao je stvaran. Žuta boja sunca. Žuta sjena. Žuta gnijezda ptica, skrovita. Žuta kutija u njezinim rukama.

Krvarila je u zglobovima nijemih doziva. Sve će prijeći u narančasto. Zatim u crveno…
Kapali su žuti sokovi iz bijelih cvjetova.  Raste napetost u crvenim arterijama, ljubičsto izbijaju grozdaste vene, podmukli zastoj cirkulacije. Pora na koži se otvara, vidljiva je, narančaste boje. Odjek zvona i titraj bubnjića. Crveni alarm.
Nijemi kružok zategnute misaone tetive. Sama.

Zaustavljeni oblak zaklanja jednu žutu zraku, onu s Viktorijina  crteža. Pobjeda u imenu njezine kćerke može značiti i njezinu pobjedu. Ubijenu stvarnost zašit će koncima ovoga dana kada klekne ispred nje. Kako da joj kaže? Dok piše
zadaću, dok se igraju, dok je uspavljuje? Hoće li  imati još toliko snage? U pitanju su sati, minute.

Ona je čeka, upravo sada… Skrenula je u sporednu ulicu da hoda duže, da bezdan misli popusti, da svoje ja upozna bolje.

Ptica u prolazu. Kruži. I ptice žive, i ostarjela  zgrada još je tu. Otrcano žuta. Korjenje bijelog trsja prodire duboko u zemlju, zaustavljeni oblak pretvara se u šarene lopte.

Izdisaj vremena… Zašto ona? Koliko je  ljudi u tome  času postavljalo isto pitanje? Kako da se susretne s drugim dijelom sebe same, u istini koja će boljeti?
Žuta kutija postaje teža od upijenog sunca, od rasutih nevidljivih komada stakla koji se odbijaju od svih razbijenih izloga stvarnosti.

Ponovno je skrenula u žutu ulicu, sad već hodajući zadnjom snagom.

“Još malo, Viktorija, još malo onog nabodenog oblaka da skinem. Neka ostane žuto. Neka se razbiju i zalijepe godine sreće. Neka se prelije u narančasto, pa u crveno. Sada te ostavljam njemu.”

Tek mu je danas rekla, niti on nije znao. Nijemo je slušao. Misli i da je zaplakao. Za nju nema više suza. Tamo je isplakala sve prošle i buduće suze. Skupili su se oko nje kad je u trenutnoj agoniji nesvjesno  pružala ruke. Tražila kćer. Uzvikivala je:” Viktorija, borit ćemo se.” Bjelina oko nje, nije znala  je li još živa ili već plovi plavim svodom. Tko je Viktorija? Molila je kolegu za jaču dozu… Bili su darežljivi ovaj put. Samo su oni znali.

Kad joj je bilo toliko loše da nije mogla hodati, zvala je njega da bude s Viktorijom opravdavajući se  produženim dežurstvom. To je bila najlogičnija laž u ovoj situaciji. Usput, željela je da se on i Viktorija još više zbliže. Vjeruje da je uspjela sve dovesti do kraja. Imala je još snage za žutu kutiju punu sunca zajedno s nalazima, oporukama, dnevnikom kojega je vodila. Tu su bila i dva pisma, jedno za Viktoriju, jedno za njega. I prsten, njegov…  Rekli su, a znala je i sama, neće boljeti, samo će  zaspati… Viktorija!

Ponovno ga je nazvala gledajući žuta lica prolaznika. Zamolila ga je da požuri. Njemu će predati užareno Sunce i žutu kutiju, a njezin svijet će postati bijel. Dok je žuto gorjelo u crvenom, svjetlili su oni i u mraku. Nestalo je crvenoga i spajala ih je Viktorija. Željeli su i to pobijediti, ali sada je samo žuta kutija u njezinim rukama, žuta mrlja u vidokrugu života…

Zebnja… mora disati duboko, kisik, sunce, ptica, Viktorija…

Uspjet će, samo da Viktorija ne vidi tu zadnju borbu jednog daha u svemiru. Onda će biti lakše, plavi beskraj je obećavao, sve je tako slobodno, da, oslobodit će se iz tijela. Drhtala joj je hrskavica u koljenima dok je ključ jedva otvorio vrata njihova svijeta.  Osjećala je krv na vrhovima prstiju. Opekotine od sunca, od želje života, od razuzdanosti misli. Žuta zraka nabodena na oblak.

Viktorija je dotrčala  i taj zagrljaj je bio dug, najduži… Bila je samo dijete i ništa nije slutila. Tražila je žutu boju sunca u njezinim očima. Htjela je reći sve, oprostiti se. Žute suze močile su joj kosu. Otkud mrak oko nje? Rekli su, neće boljeti… prevelika doza morfija… U mraku je pomicala usne, željela je izgovoriti.

„Viktorija, doći će tvoj otac, nećeš ostati sama.“

Čula je kako se ulazna vrata otvaraju. Možda to ulazi sunce. Viktorija, pobijedit ćemo…
Svijet bjeline u plavom čekao ju je. Plovila je. Nije se uspjela oprostiti.
Uzeo ju je na ruke, čitao je na njezinim usnama zadnji šapat:
“Oprosti, Viktorija. Žuta kutija puna je sunca za tebe.”

Mogla je samo mirno otići u svijet bjeline na njegovim rukama. Konačno, osjetila se sigurnom i slobodnom i stisak ruke kojom je držala Viktorijinu ruku popustio je.

“Oprosti Viktorija”,  i on je izgovorio glasno: “Oprosti što nisam htio znati.”

Ptica je proletjela ispred prozora, žuta ptica u bijelome, bijelo u plavome…

Plavi sjaj beskraja postao je stvaran.

 

 

 

 

4 komentara za "Ana Dudić “Žuto u bijelom, bijelo u plavome” – izbor iz Diskursa"

  1. Mihaela
    Mihaela
    29/07/2021 at 7:35 am Permalink

    Jednostavna, bogata naracija.

  2. Lav
    Lav
    30/07/2021 at 5:44 am Permalink

    Dobra priča. Dobro stilski izvedena!

  3. Tonka
    Tonka
    30/07/2021 at 10:15 am Permalink

    Duboko se utisne u misli o stvarnom, o mogućem, a bolno iskrenom. Sjajno napisano.

  4. Lav
    Lav
    30/07/2021 at 7:22 pm Permalink

    Autorica se lijepo poigrala bojama.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.