U ponoć će se poljubiti kazaljke i upaliti hiljade svijeća u znak sjećanja na snove koje smo zajedno sanjali Te dane, kada smo bili nedužni,
Arhiva > sumiko
Bijele ceste
U starom parku još mirišu borovi i vjetar sanja u krošnjama breza Umornim drumovima došao sam iz zaboravljenih snova da ti kažem da te volim
U toj ulici sam se rodio
U toj ulici sam se rodio Jedne kasne jeseni One godine kad je ostarjela lipa prestala da cvjeta Dok još je spavao grad I opet bih se tamo vraćao Jer uvijek ponešto zaboravim Kad ti pričam o sebi…
Gdje idu usamljeni ljudi
U ranu zoru praćen tišinom ispisujem pjesme bez riječi i rime u kišnoj ulici nepoznatog grada i prkosim sjećanjima koja me vijekovima progone
Šapat usamljenih ljubavnika
Godine opasnog življenja razdvojile su naša srca Sve nijanse ljubavi i strasti koje smo uživali do posljednjeg daha leže u kutijama uspomena Naše misli imaju različte frekvencije, susreću se, ali se ne dodiruju Samo Mjesec, ta stara obješena svjetiljka, kao i prije hiljadu godina, osluškuje šapat usamljenih ljubavnika
Prah djetinjstva
U sjeni lipe, gdje smo nekad, dolazili na male noćne razgovore vrijeme je stalo kao balerina koja je zaboravila korake predstave
Koraci
Koraci koje čujem iz svoje samoće nisu tvoji To mladi ljubavnici koračaju jedni za drugim dodirujući se i zastajkujući pred izlozima Mjesec, stari noćnik, nebom gluhari rugajući se mojoj nesposobnosti da zaboravim razgovore o misteriji ljubavi kao što si ti Prepuštajući rješenje i trijumf drugima pomjerila si se u stranu dopuštajući sebi da budeš srećna
San ljetnje noći
U vreloj ljetnjoj noći hodam baščaršijskom kaldrmom zastajkujući pored ćepenaka sa kojih su kiše saprale
