Nekad sam i ja imao svoj grad u kome su zborili i kamen i zemlja i trava
Arhiva > sumiko
Na šta me podsjeća kiša
Nema uputstva za pisanje poezije riječi dođu odu ili ostanu da nam kažu nešto o životu kao učitelj učeniku
Bez riječi
Noćnu tišinu razgoni glas mujezina i zriju bijele šljive Mjesec zalazi pa se vraća prohladan kao rastanak Suza koja visi na mom srcu kao rosa na trnu divlje ruže postaje sve starija I sve je više bola u njoj koji se ne može iskazati riječju Jedino šutnjom on se može naslutiti
Nedopisana pjesma
U gluho doba noći bude me sjećanja na djetinjstvo koje miriše na jabuke što dozrijevaju u komšijskoj bašti
Još se nedam
Još, ponekad, prošetam, kroz polje makova, do male ulice na kraju grada i gledam kako, na staklu tvoga prozora, gasi se dan
Sasvim slučajno
Sasvim slučajno lutajući usamljenim putevima kroz mrak i hladnoću, utapajući se u krajolik, pjevao sam o tvom srcu
Kap po kap
Pokušaću da skupim hrabrost i napišem nešto o vremenu koje smo proveli zajedno, bez spominjanja imena i sažaljevanja
