http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=168824

Moj zet je naivac. I to ne od one vrste naivaca koja vjeruje svemu i svačemu, nego od one najgore vrste koja ne vjeruje ničemu. Ne vjeruje ni očitim dokazima, odbija argumente i sve proglašava pretjerivanjem i glupošću. Evo sami prosudite.

Nedavno sam na jednom portalu, a vi ste mi svjedoci,  pisala o debelim ljudima. I onako u šali spomenula sam koje bi koristi imala država kada bi se uveo porez na debljinu.

Objašnjavam zetu kako zamišljam provedbu tog poreza u praksi.

Jednostavno. Po kilogramu viška.

Osnovat će se agencija za provjeru težine svekolikog pučanstva. Tu će se uhljebiti veliki broj činovnika i automatski će se smanjiti nezaposlenost.

Ako imaš višak kilograma,  znači da jedeš više nego što ti treba. Ako jedeš više, znači da imaš viška novaca  kojega ti za tvoje dobro treba oduzeti. Ako ti ne misliš na svoje zdravlje, tu je država koja će se brinuti za tebe. Sve je logično.

Zašto ovo ponavljam?

Zbog autorstva. Neka se zna da sam ja ovo prva objavila.

Naime, nedugo nakon što je ovaj članak izašao na spomenutom portalu pojavila se ista ideja u nekim tiskovinama, a kao tvorac ideje javlja se šef jedne političke stranke koji velikim, tužnim očima gleda na ovu našu stvarnost i evo, prikuplja ovako pametne ideje.

Zet mi kaže da ne zna na čemu sam bila kada sam to pisala, a ne znam niti ja.

Znam samo da mene nitko neće natjerati na javno vaganje mase tijela dok se ne donese detaljan pravilnik koji će točno propisati hoće li u masu ući i težina mozga, jer bi oni kojima nedostaje dio bili u znatnoj prednosti.

A to već ne bi bilo ništa novo.

Marija Juračić